Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg Božjeg miljenika Muhammeda a.s., na njegove ashabe/prijatelje, ehli-bejt/njegovu obitelj, tabi'ine i tebe'a tabi'ine i na sve one koji doprinijeli da islam dođe do nas i u naše prekrasne krajeve. Svjedočimo da je Jedan Bog Allah i da drugih bogova i božanstava nema, nešhedu en la ilahe illallah, i svjedočimo da je Muhammed a.s. Božji sluga i Božji poslanik, ve nešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu.

 

Cijenjena i poštovana braćo!

U istoj razini odmah nakon ajeta u kojima Allah dž.š. govori o propisima posta, o ramazanu, objavi Kur'ana dolazi i kur'anski ajet koji se kao logičan slijed nadovezuje za ramazansku temu, Allahovu milost, oprost i upućivanje dove. Ramazan je mjesec u kojem se dova postača ne odbija, mjesec u kojem je i noć za dovu, Lejletul-Kadr. Iz tog razloga Allah nam objavljuje ovaj ajet hrabreći nas da Mu se obratimo dovom. A kada te moji robovi za mene upitaju, pa zaista sam ja blizu, odazivam se dovi onoga tko Me moli, pa neka traže od mene (neka čine dovu), neka vjeruju u mene kako bi bili upućeni“. U predajama stoji da je ovaj ajet objavljen kao odgovor na pitanje jednog ashaba Poslaniku a.s.: „Da li je naš Gospodar blizu pa da ga tiho, (šapatom) dozivamo, ili je daleko pa da ga glasno dozivamo“? Zato je Allah objavio ovaj ajet. Postavlja se pitanje; ako Allah sve zna, zna naše misli i naše želje, zašto se moramo Allahu obraćati? Zar nije dovoljno to što Allah zna što želimo i da nam to podari? Činjene dove je jedan način naše aktivnosti kojom artikuliramo svoju dovu, kojom mi onoj nijemoj tihoj dovi koju nosimo u svojim srcima dajemo zvuk, činimo da se ona čuje, opremamo je u svom najsuvremenijem studiju što se srce zove, da mi sami sebe čujemo dok je izgovaramo, i time postajemo svjesni komunikacije s Bogom. Dova kao ni svi ostali ibadeti nisu potrebni Bogu, ali jesu nama. Misao koja se pretvori u riječi dobiva na težini kod Allaha. Svaka izgovorena riječ, orošena suza, pa čak i onaj jedva čujni šapat kojeg samo mi čujemo uzdiže se Allahu, ali isto tako tek kada dovu pretvorimo u riječi i kada joj damo zvuk tu dovu čuju i meleki. Ne znaju oni naše misli, ne znaju naše želje, ali nas mogu čuti što nam potvrđuje hadis: „Kada netko čini dovu za svog brata u odsutnosti, meleki kažu i tebi neka Allah isto podari“. Dakle, opremimo svoju dovu svojim glasom. Meleki su čuli dovu Junusa a.s., kada je u mrkloj noći, u tamnim dubinama mora, u utrobi kita, pritisnut jadom i teškim halom u kojem se našao zavapio: „Nema drugog Boga osim Tebe, neka si slavljen, ja sam bio jedan od zalima (nepravednika)“. (La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minezzalimin) Meleki su čuli ovaj vapaj, ovu iskrenu dovu iz dubina mora, ali i još veće dubine srca i iz dubine Junusove a.s. duše pa su rekli Milostivom: „Gospodaru naš, kakav je ovo glas? Tko je to što Te doziva sa tako čudnog mjesta, glas nam je poznat, ali mjesto odakle Te doziva nam je nepoznato“? On im odgovora da je to njegov dobri rob Junus kojeg je On nakon ovako srčane dove izbavio iz jedne nedaće u kojoj se našao. Naime, što god da nas zadesi to je našom krivicom. Ne tražimo krivicu u drugima, nego se zapitajmo gdje smo pogriješili, gdje smo to zulum (nepravdu) samima sebi učinili. Dakle, dovi treba dati zvuk, svoj glas. Dovu treba jezikom izgovoriti pomoću glasa, ona mora dolaziti iz dubine našeg srca, iz onih najosjetljivijih skrivenih dubina i moramo biti čvrsto uvjereni da će nam se On odazvati. Ako tako ne postupimo onda nisu izvršene ispravne pripreme za dovu, nismo se kako treba pripremili za dijalog s Bogom. Bez valjane pripreme za dovu to umjesto dijaloga postaje samo monolog.

Ima li itko od nas da nema ni jedne želje? Ima li itko od nas da nema ni jedne potrebe? Ima li itko od nas da ga nešto ne muči ili žulja? Ima li itko od nas da ne zna makar jednu osobu kojoj je potrebna Allahova pomoć? Mislim da ćemo svi reći da nema takve osobe. Čak štoviše, ne smijemo biti takvi. Moramo imati želje, moramo moliti Allaha, moramo Mu se obraćati, jer je dova jedna vrsta posebne konekcije s Allahom, s Njegovim wi-fi-jem koja tu povezanost samo još više jača i učvršćuje. Njegova mreža je najjača. Njegov domet je najširi. Posebno Njegov domet u najodabranijoj noći, u Lejletul-Kadru kojeg iščekujemo u ovim danima zadnje trećine ramazana. Allah nam naređuje (udžibu…) da mu se obraćamo, da od Njega tražimo, da Ga molimo jer je On taj što sve ima, jer je On taj koji posjeduje riznice i nebesa i zemlje, jer je On Er-Rezzak, Onaj koji sve opskrbljuje, jer je On El-Vehhab, Onaj koji neizmjerno daje. Poslanik Muhamed a.s. nas također potiče da tražimo od Allaha i da ne budemo skromni u svojim željama, da tražimo ono što je najbolje, najdragocjenije, najviše, najljepše, najkvalitetnije. Kada odemo u kupnju tražimo najbolju i najkvalitetniju odjeću, obuću, tehniku (mobitel). Po mogućnosti da na sebi ima poznatu marku. Zato naša dova ne smije biti ispod toga. Sve ispod toga je licemjerstvo. Naša dova treba biti markirana licencom istinskog uzdaha iz svoje nutrine. Naša dova treba biti protkana i proizvedena iz najluksuznijih dijelova srca u koje se još nitko nije nastanio. Naša dova u Lejletul-Kadru mora biti opremljena po zadnjem kroju i modi vokabulara jer inače je demode, izvan uporabe. Ne dozvolimo da ljepše i kvalitetnije tražimo cipele po dućanima za najprizemnije udove našega tijela od upućivanja dove Stvoritelju. Ne dozvolimo da ljepše i opremljenije imamo naše mobitele od opremanja naše dove Svemogućem Gospodaru. Ne dozvolimo da je naša molba vezana za nešto drugo (posao, položaj, poticaj, unapređenje…) bolje opremljena, napisana ili izgovorena od one molbe koju izgovaramo našem Gospodaru. Ne stavljajmo ništa i nikog ispred Onoga koji nas je stvorio. Muhamed a.s. nas uči kako da molimo: „Kada budete tražili od Allaha džennet, tražite i molite ga da vam podari Džennetul-firdevs“. A Džennetul-firdevs je najljepši i najuzvišeniji dio dženneta. Dakle, tražimo ono najbolje, najkvalitetnije. Vrlo je važno kod upućivanja dove da prije svega vjerujemo Njemu, da vjerujemo u Njegov odaziv, jer Allah kaže: ...pa neka traže od Mene i neka vjeruju u Mene... Zašto ovo Allah potencira? Zar nije dovoljno samo dovu uputiti, (a mi smo postači), pa će nam se Allah odazvati, nego je potrebno i da vjerujemo?

Dova, braćo i sestre, nije nikakav magični štap, i odgovor ne dolazi odmah nakon što potaremo lice i kažemo „amin“. Odgovor na naše dove moramo čekati, ponekad i dugo vremena. Nekada to potraje nekoliko dana, nekada i nekoliko godina da vidimo učinak naše dove. Najlakše je dovu učiniti, ali je teško odgovor na nju sačekati. Upravo kod ovog iščekivanja dolazi do izražaja jačina našeg imana, dolazi do izražaja koliko vjerujemo Allahu, koliko se na Njega oslanjamo, jer u današnje vrijeme (a tako živimo) sve ono što želimo, hoćemo da to dobijemo odmah, sada u punom obimu i bez ono „inšallah“. Kada čitamo Kur'an nailazimo na primjere Allahovih poslanika koji su imali jako teška iskušenja i koji su nam svojim primjerom pokazali kako treba postupati. Zbog brojnosti poslanika, kao i zbog činjenice da su i oni bili samo ljudska bića mogu nam poslužiti kao uzor u svim pitanjima života. Bilo je poslanika koji nisu imali poroda, koji dugi niz godina nisu imali svog evlada, kao što je bio Ibrahim a.s. Bilo je poslanika čije supruge su im bile neposlušne, kao što je Lut a.s. Bilo je poslanika čija djeca su im bila neposlušna, kao što je Nuh a.s. Bilo ih je čija su se djeca mrzila, pa je jedan ubio drugog kao što je bilo kod Adema a.s. Bilo ih je koji su izgubili svoju djecu, plodove svoga srca, kao što je Jakub a.s. izgubio Jusufa a.s., ili kao što je naš poslanik Muhamed a.s. doživio da sva njegova djeca osim hazreti Fatime umru prije njega. Njegovo prvo dijete, sin Kasim, po kojem je bio prozvan Ebu Kasim, umro je kada je imao dvije godine, a njegovo zadnje dijete sa hazreti Hatidžom, Abdullah, umro je još mlađi nego Kasim. Njegove kćerke: Rukijja, umrla je druge godine po Hidžri, Zejneba je umrla osme godine po Hidžri i Umm Kulsum umrla je devete godine po Hidžri. Njegovo posljednje dijete, sin Ibrahim, umro je sa šesnaest mjeseci. Bilo je poslanika koji su bili iskušani zavođenjem od strane lijepe i ugledne žene, koji su bili u zatvoru kao što je Jusuf a.s. Bilo ih je kojima su tijela komadana, koji su preko polovine svog tijela prerezani, koji su bili bačeni u vatru kao što je bio Ibrahim a.s. Bilo ih je koji su bili iskušavani siromaštvom, glađu i žeđu, ali bilo ih je koji su iskušavani bogatstvom i vlašću koju nitko nije imao na zemlji kao što je bio Sulejman a.s. Nema nedaće, a da Allahovi poslanici nisu bili njome iskušani, međutim, što su oni činili? Oni su se Allahu obraćali i od Njega pomoć tražili. Njihovo traženje od Allaha zbog njihovog edeba (odgoja) nikada nije bilo direktno, kao što bi možda mi rekli: „Bože, daj mi (ovo), daj mi (ono)...“. Naprotiv, oni su se na jedan poseban način obraćali. Sjetimo se Ejjuba a.s. kako se on Allahu obratio, nakon što je od dunjalučkih stvari izgubio sve što je imao i nakon što se razbolio i nakon što je bol postala nesnosna, zavapio je iz dubine svog srca: „I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: 'Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!' – odazvasmo i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju”. (El-Enbija, 83-84.) Ili Jakub a.s., nakon što je izgubio Jusufa a.s. je samo rekao: „Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“. (Jusuf, 86) i: „Ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je“. (Jusuf, 83). Ni poslanicima se Allah nije odmah odazivao. I oni su morali čekati odgovor i to je znalo potrajati nekoliko godina. Jusuf a.s. se nije sreo sa svojim ocem nakon par dana, nego nakon više godina. Jusuf a.s. nije ostao u zatvoru nekoliko dana, nego nekoliko godina. Junus a.s. nije izbavljen iz utrobe kita nakon nekoliko sati, Allah sâm zna koliko je dugo ostao. Svim poslanicima je zajedničko da su se nakon nevolje obratili Allahu na najljepši mogući način, da su priznali svoju grešku, da su bili duboko uvjereni da ih Allah čuje i da će im se Allah jednom odazvati. Stoga, u Noći Kadra činimo dove Allahu, šapatom, dozivajmo ga Njegovim lijepim imenima, dovimo u dubini noći iz dubine naših srdašca. U ovim mubarek danima dovimo za sebe, ali isto tako dovimo i za druge i ne zaustavljajmo se samo na dovi. Dovimo aktivno, dovimo proaktivno, dovimo progresivno suvremenim metodama traženja od Boga i suvremenim razumljivim jezikom. Molimo Allaha da nama kao i drugim vjernicima olakša, ali u isto vrijeme nastojmo da pomognemo našoj braći i sestrama bilo to riječju ili djelom. U dovi nemojmo biti škrti i misliti samo na sebe. Dovimo Allahu za našega muftiju da mu podari zdravlja, dovimo Allahu za naše imame da ih ojača i učvrsti, dovimo Allahu za prijatelje i džematlije, dovimo za svoju djecu, supruge i muževe. Ispruži ruke i dovi. Gospodaru naš, Ti primi od nas naše ibadete u svetom mjesecu ramazanu, naša dobra djela, naš post, naše namaze, naše udijeljene vitre na blokove, izračunati i uplaćeni zekat u Islamsku zajednicu, smiluje nam se, oprosti nam i uslišaj naše tihe a jasne dove s kojima dočekujemo najodabraniju noć Lejletul-Kadr. Amin!

 

Molim Uzvišenog Boga za mir, slobodu, sigurnost i zaštitu; mir, slobodu, sigurnost i zaštitu svakog naroda kao i mir, slobodu, sigurnost i zaštitu cijeloga svijeta i ummeta. Amin!

Na kraju molim Svevišnjeg Allaha dž.š. da nam podari složnost, da na nas prospe džematsko jedinstvo, da nam džamija bude draža od naše kuće, a džemat prihvatljiviji od bilo koje organizacije. Amin! Molim Allaha dž.š. da oni koji danas nisu s nama ako su bolesni da ih ozdravi, ako su na putu da ih vrati s puta, ako su zalutali da ih uputi na pravi put, oni koji su preselili da im oprosti grijehe i uvede ih u džennet, da nam primi i kabul učini našu današnju hutbu i da krenemo u izgradnju naše džamije u džematu Maljevac. Amin ya rabbel-'alemin!

 

Maljevac, 15.5.2020.g.

Admir ef. Muhić

Glavni imam