Poznajem ga od 1953. godine, kada sam doselio u Zagreb. Sjećam se bio je petak kada sam došao u Zagreb u jutarnjim satima i odmah smo, moj rahmetli otac i ja otišli u Tomašićevu ulicu, gdje sam upoznao rahmetli Hifzi efendiju. Od tog dana bili smo nerazdvojni, sve do njegove smrti. To je bilo iskreno i uzajamno prijateljstvo. Skoro svaki dan smo se viđali, učestvovali u svim vjerskim aktivnostima, a vikendom smo se obavezno nalazili, najčešće u mojoj kući gdje smo se znali opustiti i veseliti, pjevati pa i zaigrati kolo. To su nezaboravni dani, kojih se uvijek i rado sjećam.
Iako je to bilo doba socijalizma, zahvaljujući rahmetli Hifzi efendiji, džamija je uvijek bila puna. Svaki vjernik mogao mu se obratiti za bilo što i u bilo koje doba. Uvijek je sa pažnjom slušao drugoga i imao za svakog lijepu riječ. Puno je bilo studenata, posebno šezdesetih godina, koji su redovno dolazili u džamiju, kao i u naš restoran. Mogli su se obratiti za pomoć bilo koje vrste: za savjet, za smještaj ili bilo što drugo. Bilo je dosta i Palestinaca. Sa većinom njih imali smo zaista prijateljske odnose, a ti kontakti nastavljeni su i nakon njihovog odlaska iz Hrvatske. S nekim od njih ja i danas kontaktiram, pa me i posjete prilikom dolaska u Hrvatsku.
Rahmetli Hifzi efendija posebno je volio djecu i omladinu i imao je veliko razumijevanje za njih. Omladina i djeca, koja su učestvovala u učenju mevluda povodom islamskih praznika, probe za učenje imali su u stanu rahmetli Hifzi efendije. Tu su se i presvlačili prije odlaska u džamiju, a svaki put i počašćeni sokom, kahvom i slatkišima od rahmetli Fatime hanume. To je za njih bilo normalno i nikad nisu pokazali da im predstavlja poteškoću, već dapače radost.
Pored aktivnosti u okviru svog džemata, u Hrvatskoj, rahmetli Hifzi efendija imao je dobru suradnju sa džematima van Hrvatske, posebno u Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Organizirao je učenje prvog mevluda u Sloveniji, u Ljubljani i Jesenicama. Prvi mevlud u ta dva mjesta učili smo: rahmetli Hifzi efendija, ja i naša omladina. Džematlije su nas s oduševljenjem primili i bili su veoma sretni i zadovoljni. Poslije su nas opet pozvali. Učili smo mevlude u Puli, Kopru i drugim mjestima.
Zajedno sa rahmetli dr. Sulejmanom Mašovićem organizirali smo posjet naše omladine džematima u Bosni i Hercegovini. Posebno je ostao zapažen «Recital islamske poezije», kao i učenje mevluda naše omladine (Ibrahim Kajan, Saida Sarajlić, Abdulah Muftić i dr.) u Begovoj džamiji u Sarajevu, kao i u džamiji u Visokom.
Rahmetli Hifzi efendija je jedna od rijetkih osoba o kojoj mogu reći sve najbolje u svakom pogledu. Imao je veliko povjerenje u mene, a i ja sam njemu neizmjerno vjerovao i poštovao ga. Kad god bi nam bilo nešto teško uvijek bi se jedan drugom povjerili. Između nas nije bilo tajni, a što smo jedan drugom rekli to je ostalo među nama. Mogu reći da mi i danas nedostaje...
Prema kazivanju Mehmedaa Sarajlića
