H. SALIM ŠABIĆ

Muftija Ševko ef. Omerbašiæ

povodom sedme obljetnice smrti
rahmetli dr. Sulejmana Mašoviæa

Štovane majke i sestre! Cijenjenabraæo!

Prigodom jedne dženaze, ashabi su primijetili da Božji poslanik Muhammed a.s. hoda na prstima. Nisu se mogli suzdržati a da ga ne upitaju za takvo ponašanje. Odgovorio im je: Kada umre obièni èovjek na njegovu dženazu dolaze svi, pa i oni koji ga nisu poznavali. N? dženazu umnih i pametnih dolaze i meleki i zajedno s ljudima nose umrloga na svojim krilima. N? dženazi našega brata bilo je toliko meleka da sam iz opreza da ih ne nagazim, hodao na prstima.

Mnogi u ovoj sali ste osobno poznavali rahmetli dr. Mašoviæa, i imali prigodu s njim razgovarati, slušati ga. Vjerujem da se svi možemo složiti u èinjenici da ovom džematu i ovoj džamiji, rahmetli dr. Mašoviæ puno nedostaje. Zbog te èinjenice rado ga se prisjeæamo i na obljetnicu njegove smrti evociramo uspomene, u znak zahvalnosti za sve što je èinio na vjerskom, duhovnom, kulturnom i znanstvenom uzdizanju ovoga džemata i muslimana.

Svoj cijeli osamdesetogodisnji život, rahmetli dr. Masovic je proveo boreæi se za islam i muslimane. Ne smijemo zaboraviti da je zavrsio kraljevu Skopsku medresu, iz koje je otišao na svoj prvi imamski posao u Niš, u kome je prema iskazu svjedoka uspio kao do tada i poslije podiæi vjerski život na visoku razinu. Taj period njegova života ostat æe i nama u uspomeni po njegovim duhovitim dosjetkama i prièama o tamošnjim muslimanima.

Nakon sto je diplomirao na pravnom fakultetu, rahmetli dr. Mašoviæ se posvetio humanitarnom radu poluèivši uistinu zavidne i velike rezultate. Tijekom Drugog Svjetskog rata doktor je radio u Sarajevu na Alipašinu Mostu, zbrinjavajuæi izbjeglice i muhadžire iz jugoistoène Bosne: Foèe, Èajnièa, Gacka, Trebinja i Bileæe. Prešavši u Zagreb, pored humanitarnog rada, rahmetli doktor se nije odvajao od Islamske zajednice, dajuæi za njen napredak i više nego je to davao na svom redovnom poslu. Poslijeratne godine za Islamsku zajednicu i muslimane bile su vrlo opasne. Beskrajne diskusije oko Poglavnikove Džamije prijetile su da u cjelosti zatru islam u ovom gradu. Pronašavši meðu muslimanima zagovornike rusenja Džamije, tadašnje vlasti su marginalizirale muslimane i Islamsku zajednice hapšenjem njenih èelnika. Rahmetli doktor mi je osobno prièao da je na njega vršen veliki pritisak da se i on prikljuèi potpisnicima peticije rušenja Džamije, ali je on to odbio. Èak su tadašnje vlasti objavile da je i on za rušenje Džamije, ali je on smogao hrabrosti da putem radija objavi da on nije za rušenje. Mnogi èlanovi tadašnjih organa Islamske zajednice iz Zagreba u velikom su luku zaobilazili i Džamiju i Islamsku zajednicu, plašeæi se posljedica. Rahmetli doktor se nije ustruèavao dolaziti na sjednice i u Džamiju, održavajuci predavanja. Ni jedan mandat odbora Islamske zajednice nije bio bez njega. Pregledajuæi zapisnike iz tog vremena sa sjednica mogli smo uoèiti njegovo uporno zalaganje za izgradnjom takve Islamske zajednice koja æe se moæi ravnopravno nositi sa svim problemima. Naroèitu je brigu posveæivao vjeronauku najmladih, i upravo zahvaljujuci njemu yjeronauk u Zagrebu nije nikada prekidan. Od mnogobrojnih fotografija koje su saèuvane iz tih vremena dr. Mašoviæ je u društvu djece na vjeronauku, kojima je posveæivao najviše pažnje.

Rahmetli dr. Mašovic je bio èlan mnogih tijela Islamske zajednice kako onih u Zagrebu, tako i u Sarajevu. Njegovo èlanstvo u Saborima BiH i vrhovnom Saboru bila su dragocjena i nada sve korisna. Rahmetli doktor je jedno vrijeme bio vrlo ozbiljan kandidat i za reis-ulemu, ali jal i zavidnost, ti stalni pratioci Islamske zajednice, nisu mu omoguæili da se okuša i na toj runkciji. Osobno mislim da je to bila velika šteta po cijelu Zajednicu, s obzirom da znadem da nije robovao tradicionalizmu, konzervatizmu i fundamentalizmu. Njegove diskusije u saborima bile su visoko cijenjene i doticale se bitnih pitanja toga doba. Upravo zahvaljujuæi dr. Mašoviæu Zagrebaèka Islamska zajednica i muslimani Zagreba slovili su kao moderni i razumni muslimani, i kao takvi su bili mnogima primjer pravog muslimana.

Kao što sam rekao ni jedan saziv organa Islamske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj nije zaobišao rahmetli Mašoviæa. Bio je nazaobilazan èlan Odbora Islamske zajednice u svim sazivima, osim u dva posljednja, kada je bio èlan Mešihata. Njegov je dragocjen doprinos u radu i aktivnostima zagrebaèkog odbora. Skoro svi poluèeni rezultati na vjerskom, duhovnom i kulturnom planu, rezultat su njegovih ideja i prijedloga. Znao je motivirati i imame i èlanove Odbora, a kada je trebalo kritièki se osvrnuti na rad organa IZ, doktor se nije ustruèavao ukazati na greške i kolektiva i pojedinaca.

Njegovo uèešæe u akciji izgradnje Džamije, takoðer je bilo veliko. Kada su formirane grupe èlanova Odbora koji su obilazili muslimane u Zagrebu, skupljajuæi priloge, dr. Mašoviæ je bio redovan èlan tih grupa. Nije volio publicitet kada je u pitanju njegov doprinos Islamskoj zajednici. Tako recimo, rijetko tko zna koliko je dao priloga za Džamiju. Zlobnici bi rekli da se nije pretrgao, ali nije tako. U nekoliko navrata donio bi meni po hrpu novaca da ih upišem za Džamiju, ali pod anonimnim imenom. Mislim da su njegovi prilozi za Džamiju bili iznad svih oèekivanja, ali je uvijek tražio da to bude anonimno. Ovo veèeras govorim kada više odavna nije meðu nama, ali je konaèno vrijeme da se i to zna. Njegova mirovina i mirovina dr. Fatime bile su skromne, ali je njegovo srce uistinu bilo veliko.

Dr. Mašoviæ je bio savjest Islamske zajednice u Zagrebu. Bio je gorljivi musliman, i za islam je bio u stanju sve uèiniti. Zamislimo se samo nad èinjenicom da je pet-šest dana prije odlaska u bolnicu nosio u svojoj utrobi tumor težak oko devet kilograma, ali to nitko na njemu nije mogao primijetiti. I tako teško bolestan dolazio bi u Džamiju i držao predavanje kao najzdraviji. Nebrojeno puta sam primijetio u njegovim oèima iskrenje kada bi se govorilo o islamu, o Alejhis-selamu.

Bio je krajnje skroman i samozatajan. Kada smo u mešihatu odluèili izdati knjigu s njegovim radovima, govorio bi nam da ne treba to raditi i neka ostane na njegovim vazovima i predavanjima. Nikada nije htio primiti honorar za svoj rad u Islamskoj zajednici. Osobno sam nekoliko puta pokušavao ga nagraditi za poslove koje je obavljao u Mešihatu. jedino što je primao za nagradu jesu knjige koje smo kupovali i kojima se radovao kao dijete.

S doktorom sam puno putovao po Hrvatskoj i BiH. Bio je drag suputnik i nimalo zahtjevan. Njegova uzreèica Silan si vozaè Bašo uvijek je hrabrila njegove suputnike. Na putovima smo vodili maratonske rasprave o islamu, radu i aktivnostima Islamske zajednice. Naroèito nam je pomagala njegova duhovitost i smisao za humor. Mene stalno progoni ideja da izdamo knjigu njegovog humora i duhovitih doživljaja. Na tu temu nikada nitko nije nista napisao, a rahmetli doktor je bio najduhovitiji èovjek u cijeloj Islamskoj zajednici. Zamislimo kako bi ga doživljavali èitajuæi njegove beskrajno duhovite prièe i šale.

Na nišanu rahmetli doktora ispisan je epitaf na kome piše da su vjeèni samo Allah i dobro djelo. On je u tu istinu najdublje vjerovao. Sjeæam se rijetkih trenutaka njegove ljutnje i to je uvijek bilo ako bi Islamska zajednica odbila pomoæi nekog sirotog ili nemoænoga. Ako je trebalo pomoæi ugroženom, on je bio prvi. Sjeæam se dobro da sam mu s putovanja u Rijeku stalno donosio citostatike od njegovog poznanika iz Rijeèke bolnice. Kada sam ga upitao komu to trebaju, nije mi odgovorio, ali sam kasnije doznao da ih je on nosio jednoj starici koja nije imala nikoga, a ležala je teško bolesna u stanu punih jedanaest godina.

Vi znadete draga braæo i štovane sestre da ova Tribina èetvrtkom naveèer nosi ime rahmetli doktora. To je samo mali dio našega duga prema ovom uistinu velikom èovjeku. Mešihat je prije mjesec dana na svojoj sjednici donio odluku da se Socijalna Kuæa koju dovršavamo u Maljevcu, na granici s BiH, nosi ime rahmetli doktora Sulejmana Mašoviæa. Time mu se pokušavamo odužiti za sve sto je dao ovoj Zajednici i opæenito muslimanima. Mi se svojim umrlim i zaslužnim muslimanima nastojimo odužiti i tako što duže ne zaboraviti njihova imena i skreæati pozornost mladim generacijama tko su bili ti ljudi. Uskoro dolazi i èetvrta obljetnica smrti rahmetli salima Šabica, predsjednika Odbora za izgradnju Zagrebaèke Džamije, kome takoðer dugujemo neizmjerno puno. Moraæemo se i njemu na poseban naèin odužiti i ustrojiti stalnu praksu da ni jedan zaslužni musliman za Islamsku zajednicu ne bude zaboravljen.

Molim Svevišnjega Allaha da rahmetli dr. Mašoviæu podari džennet za koji se borio svim srcem.

RAHMETULLAHI ALEJHI RAHMETEN VASIATEN

Alem ef. Crnkić

„DR.SULEJMAN MAŠOVIĆ-ŽIVOT I DJELO“

U KONGRESNOJ DVORANI ISLAMSKOG CENTRA ZAGREB

Zahvalnost Allahu, salavat na poslanika...

Cijenjeni muftija, prof. Muftiću, poštovani auditorij, sve Vas srdačno selamim i pozdravljam!

(Prije svega, pozivam Vas da prije mog izlaganja proučimo Fatihu i predamo rahmet dr. Mašoviću, ridaen lill-ahil-Fatiha)

(Nakon ovog uvodnog predstavljanja moje malenkosti od strane svog prethodnika, meni uvijek dragog prof. Hasanovića, preostaje mi da mu se zahvalim na tim toplim riječima i da odmah na samom početku evociram uspomenu na rahm.dr. Mašovića koji je posljednji put gostovao na Islamskoj tribini 3. siječnja 1998. g.-znači samo 13 dana pred preseljenje na Ahiret i tada je tadašnji glavni imam Dževad ef. Hodžić predstavio sa biranim riječima dr. Mašovića baš u onom svjetlu kako to dr. Mašović i zaslužuje, a dr. Mašović nakon što je dobio riječ skromno je kazao:(citiram) „Nisam to toliko zaslužio i imam osjećaj da se govori o nekome drugom, a ne o meni“-čime je tada potvrdio jednu značajnu urođenu komponentu svoje ličnosti ili osobnosti, a to je skromnost na svakom mjestu i u svakom pogledu-Veliki čovjek, a istovremeno skroman sa jednostavnim izražajima-to je bio dr. Mašović.)

Ne mogu, a da ne kažem da mi je ukazana osobita čast i osjećam neizmjerno zadovoljstvo što imam priliku govoriti o dr. Mašoviću, kao što mi je bila čast, zadovoljstvo i radost istraživati život i djelo odnosno posvetiti diplomski rad ovoj nadasve briljantnoj ličnosti. Odabirom navedene teme želio sam dati svoj doprinos u osvjetljavanju ličnosti koje su bilo značajno involvirane u rad Islamske zajednice, posebno Islamske zajednice u Hrvatskoj od njenih prvih začetaka i mislim i vjerujem da je tema o „Životu i djelu dr. Mašovića“ najbolji izbor u tom slučaju. Mislim da je ovdje bitno da prije govora o rahmetli dr. Mašoviću-kažem nešto i o strukturi ili koncepciji svog diplomskog rada. Naime, diplomski rad „Život i djelO dr. Mašovića“ je, s jedne strane, jedna vrsta sistematizacije njegovog životnog djelovanja, bogatog životnog opusa sazdanog na principima vjere, nauke i humanosti, a prikupljenog iz različitih pisanih izvora od, Zapisnika sa sjednica Odbora džemata Zagreb od 1943.godine, Arhiva Rijaseta Islamske Zajednice u BIH , Zapisnika sa sjednica Mešihata zatim, pisanih izvora sa drugih Institucija u kojima je dr. Mašović aktivno participirao pa sve do različitih islamskih publikacija kroz koje se mogu prepoznati temeljne ili sržne ideje, misli rahmetli dr. Mašovića. S druge strane, ovaj diplomski rad je i sinteza ili kompendij onoga što su o njegovoj ličnosti, njegovom životnom djelovanju i radu usmeno kazali, ili napisali njegovi suvremenici, profesori-kolege koji su s njim radili kao i životni prijatelji, rođaci itd.

Prema tome, doktora Mašovića sam najviše upoznao kroz prethodno navedene pisane izvore i usmena kazivanja njegovih suvremenika, pa ću svoje izlaganje i bazirati na tim osnovama. Iako je dr. Mašović predavao u Zagrebačkoj Medresi, nažalost predavao je starijim generacijama pa tako meni i mojoj generaciji nije ali sjećam se priča svojih kolega odnosno učenika kojima je predavao, a koji su govorili o njemu kao o profesoru sa izuzetno pedagoško-didaktičkim metodama u radu i sa posebnim istančanim smislom za humor kojim je činio privlačnim svoja predavanja pa su tako tada prepričavane, a i danas se prepričavaju ili prenose njegove zanimljive i pažnje vrijedne šale, anegdote, zanimljivosti, mudrosti. Bit ću slobodan da ga citiram iako je on ovdje prisutan među nama, svog uvaženog prof. Abdulaha Imširovića koji je divno primjetio rekavši da je u ličnosti dr. Mašovića „divan spoj visokog akademika ili vrsnog intelektualca i Nasrudin-hodže kao paradigma dobrog humoriste. A sada da pređem na presjek svog diplomskog rada ili biografski aspekt dr. Mašovića.

Njegov bogati životni put vodio ga je od njegovog rodnog Sandžaka preko Skoplja i Makedonije, Sarajeva i Bosne pa sve do Zagreba i mnogih europskih gradova, islamskih centara te drugih asocijacija, institucija na Zapadu i Islamskom svijetu. Na tom putu, dr. Mašović je obavljao mnoge i različite dužnosti i poslove, u različitim vremenima, državno-pravnim i političkim režimima. Rođen 1918.g. u Novoj Varoši (Sandžaku), osnovnu školu završava u Sjenici, a zatim Veliku medresu poznatu kao medresu Kralja Aleksandra u Skoplju, nakon čega upisuje Pravni fakultet u Beogradu kojeg zbog rata silom prilika prekida pa će tek kasnije diplomirati na istoimenom fakultetu ali u drugom gradu-Zagrebu. U Nišu (Srbiji) obavljao je dužnost glavnog imama, a jedno vrijeme obnašao je i dužnost savjetnika Ulema-Medžlisa u Skoplju. Zatim odlazi u Sarajevo gdje se o njegovoj humanosti najviše pročulo time što je aktivno radio na zbrinjavanju i saniranju izbjeglica iz Istočne i Jugoistočne Bosne u toku II. Svjetskog rata. Mnogi koji su preživjeli te trenutke tada, znali su reći da su najljepši održani govori o zbrinjavanju, pomaganju i saniranju izbjeglica bili govori dr. Mašovića. Tada je dr. Mašović bio šef glavnog sabirnog izbjegličkog kampa na Palama i tadašnje Sarajevo je znalo za njegovo ime i njegove ogromne napore u zbrinjavanju izbjeglica. Takva humanirana iskustva primjenio je i tokom minulog čitavog rata kada je aktivno učestvovao u zbrinjavanju i islamskoj edukaciji prognanika i izbjeglica iz BIH u Hrvatskoj. Jedno vrijeme je bio zaposlen i u Ministarstvu za prosvjetu u Sarajevu. 1943.g. odlazi iz Sarajeva i doseljava se u Zagreb koji će od tada biti njegova posljednja destinacija na životnom putu. U Zagrebu biva zaposlen u Ministarstvu socijalne skrbi čime će ga iskustvo u ovom poslu uveliko opredjeliti za buduće profesionalno ali i životno opredjeljenje. Od svog doseljenja u Zagreb, dr. Mašović je bio aktivno uključen u rad Islamske zajednice participiranjem u radu Odbora džemata Zagreb i njegovih tijela skoro cijelog života. Imao je mnogo mandata kao član tadašnjeg Odbora džemata Zagreb, a 1971.g. osvojio je i najviše glasova nakon izbora za konstituisanje novog Odbora. Tokom dugogodišnjeg aktivnog participiranja u radu Odbora džemata Zagreb u periodu 70-tih nastojao se je čvrsto boriti protiv svih oblika asimilacije i usmjeravao je svoju pažnju na pravilnu integraciju muslimana u društvo i njezine tokove. Njegovu pažnju posebno je zaokupljala kvalitetna i suvremena vjeronaučna nastava koju je uvijek želio podići na viši nivo sukladno vremenu i prostoru često inicirajući osnivanje komisija ili nadzornih odbora za praćenje i usavršavanje vjeronaučnog procesa. U radu Odbora zagrebačkog džemata također je svoj angažman i nesebičan doprinos davao u akcijama oko pripreme i izgradnje Zagrebačke džamije pa je tako intenzivno sa drugim članovima Odbora obilazio muslimane grada Zagreba i okolice sakupljajući novčane priloge za njenu gradnju. Isto tako, održavao je korespodenciju sa islamskim ambasadama kao i sa Starješinstvima na području bivše Jugoslavije, a po istom pitanju-pomoći za izgradnju džamije u Zagrebu. Na jednoj od tih sjednica Odbora zagrebačkog džemata od 21.11. 1980 g., dr. Mašović je govoreći o posebnosti i značaju Zagrebačke džamije rekao slijedeće:“ Smatram da zagrebačku džamiju treba izuzeti iz općeg koncepta svih džamija koje smo dosada gradili. Ona mora imati sve elemente posebnog tretmana u cijeloj IZ Jugoslavije. Moramo imati u glavi prisutne sve činjenice koje određuju sveukupan položaj i značaj džamije u ovakvom i ovom gradu Zagrebu“ (završen citat). Mnogo onih koji su kao radnici, učenici ili studenti radili i živjeli u Zagrebu, a dolazili su u doticaj sa Islamskom zajednicom početkom 60-tih i mnogo ranije, ne mogu, a da se ne sjete 2 vrlo važna pojma ili termina: dr. Sulejman Mašović i Tomašićeva 12. Oba pojma su neraskidivo povezana jer davne 1961.g. na inicijativu dr. Mašovića i u suradnji sa rahmetli hadži Salimom Šabićem počela je sa radom „Islamska tribina-četvrtkom“ u tadašnjim prostorijama Islamske zajednice u Tomašićevoj 12. I evo, nakon pune 44 godine kontinuiranog rada, Islamska tribina-četvrtkom egzistira i postoji i sa punim pravom nosi ime njenog utemeljivača. Ne želeći da se vjera mistificira, životna intencija doktora Mašovića na svim svojim tribinama bila je, da nauči okupljene praktičnoj primjeni vjere u suvremenom življenju.

Susretao se i surađivao sa velikim brojem značajnih ljudi iz različitih područja; vjerskog, naučnog, kulturnog i političkog života te je najčešće bio ovlašten da bude učesnik ili sudionik različitih seminara, simpozija, kongresa ili konferencija ali isto tako da održava korespodenciju sa svim kulturnim, društveno-političkim i inim asocijacijama, organizacijama, institutima, savezima ili udrugama u R Hrvatskoj. Bitno je spomenuti da je dr. Mašović bio član Hrvatskog Helsinškog Odbora od njegovog osnutka, pa je Hrvatski Helsinški Odbor zbog njegovog neizmjernog doprinosa i zalaganja, posthumno ustanovio i prozvao nagradu za međureligijski dijalog po njemu i još dvojici zaslužnih članova ovoga Odbora koja se dodjeljuje svake godine, a nosi ime: „Mašović-Vincetić-Nikolić“. Među prvima podržava osnivanje Udruge za Vjerske slobode u Hrvatskoj ('94. g.) gdje je izabran u najviše tijelo ove Udruge, zatim je jedan od utemeljitelja i članova Svjetske konferencije religija za mir-hrvatski ogranak sa sjedištem u Zagrebu. Također doprinosi i u osnivanju temeljnih bošnjačkih institucija i udruženja poput Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske-Preporod, humanitarne organizacije Merhamet i jedan je od prvih 40 Bošnjaka potpisnika početkom 90-te pristupnice Stranci Demokratske akcije u Sarajevu. U nekoliko mandata bio je član Republičkog i Saveznog Sabora Islamske zajednice u bivšoj SFRJ gdje je najčešće bio član zakonodavnih organa odnosno komisija za sastavljanje normativnih akata nakon sjednica Sabora. U njegovim nastupima na sjednicama Sabora, davao je konkretne-praktične savjete i prijedloge koji su odisali svojom konstruktivnošću i svrsishodnošću pa je tako često apelirao na potrebu permanentne edukacije kadrova Islamske zajednice kroz razne seminare govoreći: „Bez seminara nema kompletne informacije, niti sagledavanja problematike, niti podstreka za efikasniji rad“. Zatim je naglašavao permanentno akumuliranje novih saznanja i primjenjivanje nove metodologije u radu kako na nivou vjerske pouke, tako na nivou i drugih institucija poput Medrese i Fakulteta. Govorio je: „Metode se moraju uskladiti sa potrebama vjernika, Islamska zajednica mora iznalaziti nove efikasnije metode u radu kao stimulans novim kretanjima“. Zatim je potencirao značaj programskog (sistematiziranog) rada rekavši: „Programiranje rada u suvremenom životu je nešto bez čega se ne može naprijed i svaki džemat bi morao imati svoj program da bi kvalitetnije funkcionirao. Revizija normativnih akata Islamske zajednice te vjersko-prosvjetni rad kroz stručne radne grupe (komisije) bile su također žarišne teme o kojima je dr. Mašović vrlo često govorio i diskutirao na sjednicama Sabora Islamske zajednice u BIH. Veliki je bio poznavalac prilika u dijaspori, a osobno je uveo pojam „dijaspora“ u krug Islamske zajednice definirajući je kao manjinu jedne grupe vjernika u sredini većih grupa vjernika uz neposjedovanje uslova i sredstava za normalan rad i okupljanje odnosno obrazovanje. Možemo konstatirati da dr. Mašović pripada grupi onih osoba koji su dali svoj neizmjerno veliki doprinos u duhovnom kreiranju i afirmiranju Islamske zajednice, posebno u Hrvatskoj koju je uvijek smatrao matičnom institucijom i nigdje je drugdje nije stavljao osim u prvi plan.On je bio da'ija na svojstven način, davao je duh i optimizam toj zajednici i bio je onaj koji je okupljao ljude i kome su se ljudi obraćali. Bio je aktivni član Mešihata IZ u Hrvatskoj od njegovog konstituisanja pa sve do svoje smrti i u tim ratnim godinama najčešće je bio zaduživan da nadgleda i koordinira stanje islamskog vjeronauka po izbjegličkim kampovima na području R Hrvatske što je vrlo marljivo i činio. Tada je zračio velikim optimizmom, nadom, staloženošću i smirenošću. Edukaciju imama i islamskih službenika često je potencirao i prilikom osnivanja Zagrebačke medrese, a kao uvođenje obaveznog predmeta predlagao je misionarstvo (da'wu).

Kroz svoju specijalnost defektologa ostavio je neizbris trag u teoriji i praksi. Već od 1953. g. zaposlen je u Ministarstvu socijalne skrbi u Zagrebu kao savjetnik za ugrožene: invalide, bolesne, izbjeglice, beskućnike, a istovremeno je i predavao na Višoj pedagoškoj školi i Višoj školi za socijalne radnike u Zagrebu kao i na Višoj industrijskoj pedagoškoj školi u Rijeci. Od 1972.g. predaje na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu sve do 1986.g. kada odlazi u mirovinu. Inicijator je osnivanja brojnih udruženja za pomoć osobama sa invaliditetom: prvog Saveza za pomoć mentalno retardiranim osobama u Zagrebu ('1957) koja će biti prva udruga s tom svrhom na Balkanu, zatim sudjeluje u osnivanju Saveza društava za cerebralnu i dječju paralizu Hrvatske (1970) te Saveza društava tjelesnih invalida (1971) kao i u osnivanju Europske asocijacije za gluhe osobe i Svjetskog saveza za slijepe osobe. O njegovom doprinosu i angažmanu u ovim udrugama i savezima, svjedoči više od 100 diploma, povelja, nagrada i priznanja od republičkih organizacija invalidnih osoba. Za takvu osobu kao što je dr. Mašović teško je naći prave riječi za njegov neizmjerni humanizam i svestrani rad na humanom planu.

U svom publicističkom radu dr. Mašović je svoje tekstove posvećivao onim temama koje su korespondirale s njegovom osnovnom islamskom i životnom vokacijom: edukacija, metodika suvremenog odgoja, organizacija vjerskog života u suvremenim uvjetima, porodica, muhadžiri, socijalni sistem islama, prevencija ovisnosti, dijaspora itd. U velikom broju domaćih i stranih naučnih listova, revija, časopisa, periodičnih publikacija i zbornika radova, dr. Mašović je godinama objavljivao svoje radove, studije, referate, članke s područja islamske misli o aktuelnim temama islamskog porodičnog, odgojnog, socijalnog i obrazovnog života i djelovanja. Ipak je prvenstveno vjerovao u neposredne kontakte i živu riječ pa je uglavnom pisao usputno te s toga možemo za njega reći da je bio „sokratovski tip narodnog prosvjetitelja“.

I na kraju u vidu zaključka: Bogata životna djelatnost doktora Mašovića imala je dva osnovna i glavna smjera: prvi, socijalni rad i pomaganje svima koji su na bilo koji način ugroženi i u životu hendikepirani, bez obzira na vjeru, naciju i bilo kakvu drugu razliku; drugi smjer je bio vjersko-prosvjetni i uopće prosvjetni rad u vlastitom bošnjačkom narodu i šire. Dr.Sulejman Mašović predstavlja pravi sinonim duhovnih, humanitarnih, kulturnih i inih vrijednosti muslimanskog ummeta i bošnjačkog naroda. On je jedan od posljednjih velikih islamskih svjedoka ovoga stoljeća na Balkanu. Bio je koliko u vjernosti prema islamu prepoznatljiv, toliko u dijalogu i shvaćanju sa pripadnicima drugih vjera predan. Danas je teško reći da li je bio briljantniji kao pravnik ili kao socijalni radnik, da li se više udubljivao i davao u nauci vjere i morala ili u upornoj borbi za dostojanstvo čovjeka i ostavrivanje njegovih elementarnih prava. Svojim životom i radom svjedočio je na najjvjerodostojniji način islamski imperativ nepokolebljivog djelovanja.