H. SALIM ŠABIĆ

Reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić

Draga Umo, Mirza, Harise,
Ne znam imena unuka i unučadi, čini mi se znam Farah,
Porodice Šabić,
Poštovani mufti efendija Šefko,
Dragi džematlije i džematlijke grada Zagreba i ove lijepe Zagrebačke džamije !

Es-selamu alejkum ve rahmetul-lahi ve berekjatuhu.

Imate stanja kada nešto previše volite, a ne volite o tome pričati jer to toliko volite, a Enes Kišević je čini mi se rekao da upravo ono što volite, a to kažete, da umanjujete vrijednost toga što volite. I  imate stanja kada nešto ne volite, pa onda o tome nećete da pričate zato što to ne volite. Ja sam sada u onom stanju kada nešto volim i trebam o tome pričati. Kada su mi je Mirza i Šefko efendija rekli da će biti 5. godišnjica Salimova preseljenja na ahiret i da bi bilo dobro da održimo našu sjednicu Rijaseta islamske zajednice tim povodom, osjetio sam neku drhtavicu. Bilo me je strah tog ponovnog susreta sa Salimom. Ne strah nego strahopoštovanje koje imam prema njemu. Mislim da bi mu bilo jako drago i da je veseo da su mu došle sve muftije danas. Razmišljajući o tome šta bih htio da kažem, našao sam da postoji jedan zakon fizike koji koji je jedan nijemac otkrio kao princip neizvjesnosti. Naime vi znate da je najmanja čestica atom za koju su Aristotel i drugi mislili da je nedjeljiv, i onda je moderna fizika ustanovila da se taj atom može dijeliti na još sitnije dijelove, ali i kad se taj najsitniji dio atoma podijeli na još sitnije dijelove, taj najsitniji od svih sitnijih se može još dijeliti jer se sastojao od dva elektrona. I sada da bi smo znali što je atom, potrebno je da vidimo kako izgleda taj najstiniji, ili ta dva najsitnija elektrona, a da bi smo to mogli vidjeti moramo upotrijebiti mikroskop, a kad upotrijebimo mikroskop, trebamo svjetlost. Čim, pak, imamo svjetlost i mikroskop onaj najsitniji dio se ne da vidjeti jer on ne trpi odnos, on se može vidjeti i prosmatrati samo u izolaciji, a pošto ga je nemoguće izolirati, onda ga ni ne možemo spoznati. Razlika između tog elektrona kojeg možemo spoznati samo u izolaciji i čovjeka je u tome što čovjeka ne možemo izolirati odnosno čovjeka se može upoznati samo ako je u nekom odnosu sa drugima. Ako čovjeka izolirate, onda on gubi svoj identitet i onda ne znate što je on.
Salim Šabić je bio najbolja paradigma tog čovjeka koji nije mogao živjeti u izolaciji. Jer, on je uvijek tražio da netko bude s njim. To je uvijek tražio i uvijek nalazio i nama hodžama je govorio: "Morate se družit". Znam kolko je bio sretan kada je dr. Asim Kurjak ušao u džamiju i klanjao. Ja nisam vidio sretnijeg čovjeka. Drago mi je što je doktor Kurjak došao na petogodišnjicu Salima Šabića. Ako išta bude, a biće, ja mislim da je Salim već napravio izvještaj na drugome svijetu da je Asim Kurjak klanjao u Zagrebačkoj džamiji. On se toliko brinuo o svojim bošnjacima u Zagrebu , posebno o ljudima koji su nešto značili u društvenom i javnom životu, da je, čini mi se, mogao da nešto uradi, da se nešto dogodi. Sjećam se doktora Muratifa Kulenovića kojeg je on želio više puta da dođe u džamiju. I došao je profesor Kulenović kod nas i zamolili smo ga da održi predavanje, ali znate u kojem smo mi bili sistemu. Profesor Kulenović je pristao da dođe, ali je poslao jednu rodicu da kaže meni kao imamu, da bi on volio da se prije njegovog predavanja ne uči Kur'an, jer boji se da mu neće nešto da našteti u njegovom životu. Mi smo naravno kazali da je to kod nas običaj tako da se uči tko god drži predavanja pa bio naše ili druge vjere. Poslije kad se vlast promjenila dr. Kulenović je držao predavanje u Labinu i rekao je: "Braćo intelektualci, vratite se u džamiju jer nas je džamija spasila". Ja sam se kao reis prvi javio tom Kulenoviću pozivu. Iskreno molim, učim dovu dragom Allahu dželešanuhu da Kulenoviću da lijepi dženet. I ne samo njemu, nego i svim bošnjacima i svim muslimanima i svim onim koji vjeruju u boga da im Allah da lijep džennet.
Sjećam se kad me je upoznavao sa pjesnikom Enesom Kiševićem. Prije nego što je Kišević došao u džamiju, on je meni pričao o tom pjesniku, kako je to naš najbolji pjesnik, kako takvog nema u Zagrebu, kako je on prvi i kako on hoće mene da upozna sa Enesom pošto sam ja ono došao iz Chichaga, doktor nauka. On hoće sad, jer je i Salim dobio "konja za trku"  u Islamskoj zajednici, kako je dobio doktora nauka iz Chichaga. I on sad hoće da svojim intelektualcima u Zagrebu da pokaže: evo vidite, imamo i mi u Islamskoj zajednici doktora. Naravno moj dragi Salim je to sve priredio i tamo u divanhani smo sjedilii i Enes Kišević onako kako je skroman, kao i uvijek, sjedio je, i ja sad da bih pokazao kako sam ja pametan pred Enesom, ja njemu počnem pričati o arapskim pjesnicima, a ja sam studirao književnost. Salim mene gura: "Da ti nešto kažem, veli on, slušaj, o pjesnicima, piscima, umjetnicima nemoj mu ništa pričati, nego samo o njemu". To mi je ostalo draga uspomena od njega.
Počeo sam govoriti o Salimu počinjući sa zakonom fizike. Sada bih pokušao sa zakonima morala. Platon je volio raspravljati o tri moralna principa: mudrost, hrabrost i pravednost. Kažu za mudrost da mudar čovjek nije toliko širokogrudan i da ne voli da se mudrost širi. Jer ako se mudrost širi onda on nije toliko mudar. Ni hrabar čovjek nije za to da se hrabrost širi jer onda on gubi na vrijednosti kao hrabar čovjek. Ali ima jedno svojstvo koje se razlikuje od predhodnih, a to je pravednost. Pravedan čovjek voli da se pravda širi jer kroz širenje pravde izbjegava rizik da bude pravedan, jer rizično je biti pravedan u nepravednom društvu. Ako širiš pravdu onda postaješ sigurniji u tome. Salim Šabić je bio mudar čovjek ali nije bio sebičan, imao je mudrosti, imao je prirodne mudrosti. Sjećam se kada mu je majka umrla, a ja sam tada bio imam u Gračanici, tek se vratio s Al-Azhara i počeo raditi pun ambicija da se dokažem. Kad me je Salim vidio kako pokušavam da vazim, da se  borim onda mi je rekao: "Bi li volio doći u Zagreb". Znate kada iz Gračanice gledate Zagreb onda vam Zagreb dođe skoro kao Rim.  Naravno rekao sam da bih. Kaže, nama treba imam i ja dođem ovdje. Onda Salim sredi da ja snimim jasin i kratke sure. On mene odvede u Jugoton i ja gotovo izgubljen. Ja hodža iz Bosne došao u Zagreb, učim Kur'an i snima se i bit će kaseta. Sad hafiz Halili, on je već to prošao. U ono vrijeme, za mene je to bilo golemo. Znate koliko, ma ne možete ni zamisliti. Ja sam to snimio. I sada kad sam pošo mati me pita kud ćeš? Ja rekoh u Zagreb. Kaže milim te donesi mi onu kazetu i i morat ću joj ponijeti. (Mirsad reče da ima CD). Moramo presnimiti na kazetu (uzvraća Reis ef.) jer ona ne umije s CD-ima. Sklopimo ugovor i oni meni pošalju da potpišem ugovor i napišem da dobit od kazete ideju za izgradnju džamije. Odmah sutradan dobijem zahvalnicu, tako su zagrebčani bili ekspeditivni.

Tu je počela naša relacija. Poslije toga sam otišao u Čikago. Salim Šabić, da mu Allah dadne lijepi džennet, me je stalno zvao i stalno mi ponavljao kako meni nije mjesto u Čikagu nego u Zagrebu. Ja tamam skontam da mi je mjesto u Čikagu, a Salim govori: mi tebe čekamo da se vratiš. Sjećam se, bila je srijeda 24. septembra, ja doktorirao i moj mentor Fazlu-Rahman zovnuo moju Azru da me nagovara da ostanem na fakultetu kao predavač džunior. Ali đe ćeš pored Salima slušati Abdur-Rahmana, i naravno ja sam već u ponedaljak uzeo kartu i vratio se u Zagreb jer je Salim rekao: mi vas čekamo jer džamija je gotova. Džamija je stvarno već bila gotova, ali se nije još mogla otvorit i kasnije se i otvorila.

Hvala vam što održavate sjećanje na Salima. Mi smo jedan mali narod. Već 120 godina živimo bez svoje države, bez oca i majke. Mi smo jedno malo čudo. Bili smo prepušteni sami sebi da se pojedinačno snalazimo. Oni koji su mogli otišli su u Tursku, oko 4 milijuna. Sirotinja koja nije mogla platiti to putovanje i da joj se njena sirotinja tamo preveze su ostali. Opstajala je, svakoj se vlasti dodvoravala, što bi rahmetlu Meša rekao ni jezero ni rijeka. Niti nas je zemlja mogla progutati niti možemo nabujati pa postati rijeka. Ne znamo tačno ni koliko nas je, još se nismo ni prebrojali, a morat ćemo. Moramo znati za svoje ljude. Moramo znati za Berbera, za Zeca, za Kurjaka, za one Kurjake koje imamo po Americi. Nas je Bošnjaka 8 mlijuna u svijetu, a još se nismo prebrojali, a morat ćemo. Ne da bi smo nekom prijetili nego da svojoj djeci osiguramo mjesto u Evropi. Moramo se pobrinuti za svoju djecu. Moramo biti bliži jedni drugima. Moramo prevazići podjele koje su nas često skupo koštale. Bosna se diže usprkos svemu. Drago mi je što je jedna bosanka otišla u Berlin i pokazala cijeloj Evropi kakvi smo i dobila zlatnog "medu". Vjerujem da bi Salim bio prvi u Berlinu da vidi našu Jasmilu i da joj čestita. Naravno mi imamo i Danisa Tanovića i imamo ovog tenisača Ivana i on je iz Bosne.

Zagrebačka džamija je veća od same sebe. Ona je za nas uvijek bila prozor u svijet još od osamdesetih kad smo organizirali simpozije. Zahvaljujući tim simpozijima mi smo otvorili Bosnu prema svijetu. I kad je nastalo ono što je nastalo u Bosni zahvaljujući svim kontaktima koje smo imali, mi smo se spasili. Znate da smo jako puno postigli u obnovi naše zemlje, naše Bosne. Stoga želim da budete ponosni na svoju džamiju, na svoj džemat i na svog Salima Šabića. I da zaključimo, ja ću svoje suze liti kada budem sam, neću vas da opterećujem. Ja sam ponosan što pripadam narodu kojem pripada Salim Šabić. Takvi se ljudi ne rađaju često. Ta plemenitost koju je Salim u sebi nosio, čini mi se, mogla se roditi samo u Gračanici. I za Salima važi jedno pravilo. Postoje ljudi koji oblikuju pravila, oni se ne oblikuju prema tuđim pravilima. Salim je bio čovjek koji je pravio pravila za život. To je bila njegova vrijednost. I po tim pravilima i ja danas kao rejsulema, mogu reći, živim po mnogim njegovim pravilima koja mi je on nametnuo, a ja dragovoljno prihvatio.

Hvala vam.

Muftija Ševko ef. Omerbašić predsjednik
Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Zagreb, 23.02.2006

PETA OBLJETNICA SMRTI RAHMETLI H. SALIMA ŠABIĆA

Vrlo cijenjena gospođo Uma!
Sinovi rahmetli Salima!
Familijo Šabić!
Vrlo štovani reis-ulema i Naibe!
Muftije i članovi Rijaseta!
Članovi Sabora i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj!
Predstavnici medžlisa!
Štovana ulemo glavni imami, imami i muallime!
Štovane majke i sestre !
Cijenjena braćo!

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu !

Pet je punih godina otkako nas je po odredbi Svevišnjega napustio rahmetli Šalim. Tim povodom danas su se bkupili najvši predstavnici Islamske zajednice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako *bi se još jednom podsjetili na njegovo snažno žrtvovanje za stvar islama i muslimana u ove dvije države, na njegov plemeniti i humani lik koji je davao poticajni i pozitivni ton našoj zajednici. Časni Kur'an nas upozorava:

Allah ne zaboravlja nagradu dobrih ljudi.
Kada sam prije 31 godinu došao u Zagreb za imama, rahmetli Salim je bio među prvim koje sam upoznao, i od tada pa do njegovog preseljenja na Ahiret bili smo u stalnom kontaktu. I ne samo ja nego jedan veliki broj zagrebačkih muslimana koje je rahmetli Salim okupio na najznačajnijoj zadaći Islamske zajednice u njenoj povijesti, izgradnji Zagrebačke d žamije. I prije je u Hrvatskoj bilo značajnih projekata muslimana. Sjetimo se samo da je za vrijeme Osmanske vlasti u dvije hrvatske pokrajine Lici i Slavoniji bilo 119 džamija i mesdžida. Tada je nakon 151 godine opstanka, islam naglo nestao a sve džamije i drugi vjerski objekti netragom nestali. Obnoviti islam, bio je uistinu teška zadaća. Mnogo je generacija muslimana u Zagrebu i Hrvatskoj pokušavalo izgraditi džamiju u glavnom hrvatskom gradu, ali je to uspjelo samo jednoj. Nerijetko se pitamo kako je upravo ova generacija muslimana uspjela ostvariti tu povijesnu zadaću. Teško da itko od nas znade točan odgovor, i mogli bi navoditi mnogo razloga. Svevišnji Allah međutim u Kur'anu kaže:
*Božje džamije grade oni koji Boga vjeruju i Dan suda, koji namaze klanjaju i koji zekat plaćaju i koji se osim Boga nikoga ne boje. Možda će oni biti upućeni*
Ovaj je ajet u bakarnoj foliji ugrađen u temelj mihraba ove džamije da nas stalno podsjeća na motive njene gradnje. Možda je Svevišnji htio da se uvjeti spomenuti u ovom ajetu ispune, pa da bi tek nakon toga bila sagrađena. Zagrebački muslimani nikada nisu bili jedinstveniji i složniji kada je u pitanju islam nego tih godina izgradnje Džamije. Dosta je večeras među nama onih koji su proživjeli ta vremena i vjerujem dobro se sjećaju elana i osjećaja s kojima smo tih godina živjeli. Moramo priznati da je tom elanu i entuzijazmu ponajviše davao ton rahmetli Šalim. On je osobno podnosio veliki teret i žrtvu tijekom izgradnje. Ni jednoga trenutka tijekom gradnje nije nikome dao do znanja da mu je teško, da trpi njegov posao ili da je tražio od svojih suradnika da ravnopravno s njim podnose teret gradnje.

Pripremajući se za večerašnje evociranje uspomena na rahmetli Salima, pregledavao sam ovih dana dnevnike s mnogobrojnih putovanja u arapske i islamske zemlje u koje smo odlazili kako bi osigurali sredstva za njenu gradnju. Tako primjerice na današnji dan 23.02. davne 1983. godine krenuli smo na jedan od najdužih putovanja koje će potrajati sve do 4. svibnja, ukupno 69 dana te obišli Saudi Arabiju, Bahrejn, Ujedinjene Arapske Emirate Kuvajt i Tursku. Pored ovog bilo je još drugih, vrlo dugih putovanja na kojima smo upoznavali islamski svijet o islamu i muslimanima u bivšoj državi, u čemu smo imali velikog uspjeha. Neću pretjerati ako ustvrdim da je arapski i islamski svijet u velikom upoznao muslimane u bivšoj Jugoslaviji zahvaljujući Zagrebačkoj džamiji. S obzirom na prirodu poslova kojima se bavio, rahmetli Salim, imao je velikih problema pa i štete. Sjećam se jednoga njegovog razgovora iz Saudi Arabije kada je nazvao radnju i kada su mu radnici rekli da nemaju materijala i ako se ubrzo ne vrati natrag, namjeravaju zatvoriti dućan, a mi smo nakon toga ostali još dvadeset dana na putu.
Sjećam se kada su nam iz Libijske ambasade iz Beograda javili da je Libija odobrila pola milijuna dolara za Zagrebačku d žamiju, a čija je gradnja trebala početi za pola godine. Tada mije rahmetli Salim prvi puta rekao da se do tada jako bojao da li ćemo uopće uspjeti izgraditi džamiju, a kada nam je vladar imareta Šarika u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Šejh Sultan Bin Muhammed el-Kasimi priopćio da će pomoći gradnju džamije s milijun dolara, rahmetli Salim mi je rekao: Trebamo sagraditi takvu Džamiju da će se o njoj dugo pisati i govoriti. Nakon Šejhovog obećanog priloga to si možemo priuštiti. Do tada smo bili predvidjeli da vanjska fasada Džamijebude betonska, a nakon toga je odlučeno
da je obloži mramorom.                 
Tijekom mnogobrojnih putovanja po islamskim zemljama upoznali smo najznačajnije osobe iz svijeta islama. Mnogi su došli na svečano otvorenje, a neki su kasnije navraćali i divili se njenim sadržajem i ljepoti. Na dženazi rahmetli Salimu rekao sam da su dimenzije, sadržaj i izgled Džamije ponajviše Solimovo djelo. On je znalački nametao Odboru za izgradnju te elemente i nikada nije bio preglasan ili odbijen. Nikada nije tražio od drugoga ono što sam od sebe nije davao. U davanju priloga za njenu izgradnju apsolutno je prednjačio. Sjećam se dobro kada je 1976. godine u Zagrebu boravio reis-ulema i predsjednik Vrhovnog Sabora, i kada su nakon posjeta gradonačelniku Zagreba konstatirali da od zemljišta i dozvle za gradnju Džamiju nema ništa, on je u automobilu u kome se vozio reis-ulemi uvjeravao da će biti Džamije i kao dokaz da ne govori besposlicu izjavio da daje prilog od dva i pol milijuna dinara, a to je tada bio uistinu veliki iznos. Upravo je njegova čvrsta vjera u Džamiju bila glavni poticaj svima nama, pa iako se ponekad u nama javljao strah da je gradnja Zagrebačke d žamije kao gradnja Skadra na Bojani.
Do početka gradnje Džamije, zagrebački džemat je bio skroman. Na džumama nikada nije bilo više od stotinjak džematlija. Kada je počela gradnja džemat se naglo povećao. U 1986. godini kada bi klanjali džumu-namaz svi prostori na oba kata Tomašićeve bila su puna ali i stubište, pa čak i abdeshana. Koliki je bio elan džemata sjećamo se naših obilazaka upisnika priloga za gradnju. Tih smo godina obišli skoro sve muslimane u Zagrebu. Samo je jedan odbio dati nam prilog i prijavio Policiji rahmetli h. Ferida Mekića i rahmetli Smajla Mujića. Njih dva su jedini bili kolateralna šteta u cijeloj akciji vrijednoj više od deset milijuna dolara, koliko je zapravo koštala gradnja Džamije.
Neka mi bude dopušteno da na petoj obljetnici smrti rahmetli Salima spomen i ostale umrle članove Odbora za gradnju Džamije, a kojih je više od polovice. Možda bi bilo umjesno razmisliti da na godišnjicu Salimove smrti organiziramo skup sjećanja svih članova Odbora za izgradnju Zagrebačke d žamije, i hatmom im odamo dužno štovanje. O ovom prijedlogu možcme debro porazmisliti i zajednički donijeli odluku. Mislim da bi se i rahmetli Salim složio s ovim prijedlogom. Napominjem da ovo nije pokušaj stvaranja kulta ličnosti, s čime se islam ne slaže, nego odavanje  dužne  zahvalnosti  ljudima  koji   su  podnijeli  veliki  tere izgradnje. Onim pak živućim članovima građevinskog odbora dužni smo iskazivati štovanje i uvažavanje.
Još za života Zagrebački džemat je iskazivao veliko poštovanje Salimu. Sjetimo se da mu je jednoglasno ukazana čast da u ime muslimana Zagreba svečano otvori i preda Džamiju na uporabu, iako je među funkcionarima Islamske zajednice bilo dosta onih koji su priželjkivali da je oni otvore, kako je tada vladalo pravilo. Mi smo smatrali daje on za tu čast najpogodniji i najzaslužniji.
I nakon otvorenja Džamije rahmetli Salim se uključio u rad Islamske zajednice i u dva navrata bio je predsjednik Odbora dajući nemjerljiv doprinos u planiranju i programiranju rada u njoj što je po važnosti bilo skoro ravno njenoj gradnji. Zahvaljujući među ostalim i Salimovom zalaganju Islamski centar u Zagrebu postao je među najaktivnijima u Europi. Današnje brojne aktivnosti u Centru, a posebice one iz vjeronauka i rad s omladinom, rezultat su sugestija i rahmetli Salima. Dok je bio predsjednik izvršnog odbora medžlisa on je brinuo da Džamija i Islamski centar budu tehnički ispravni i funkcionalno upotrebljivi i besprijekorno čisti i uredni. Sjećam se njegovog zadnjeg boravka u Džamiji kada je došao na Mešihatov iftar i na hatma-dovu vakifima, i odlazeći iz Džamije tražio je da gore sva svjetla oko nje govoreći: Neka se znade da je najljepša u Europi i neka drugi vide da držimo do Božje kuće. U brojnim obilascima europskih džamija i centara on se najviše grozio nedostatku programa rada i aktivnosti, nereda i nečistoće, što je na žalost bila pratilja tih islamskih objekata. Zagrebačka Džamija je u tom smislu bila prekretnica i to ponajviše zahvaljujući rahmetli Salimu.
Znadem da još uvijek jedna Salimova želja nije ostvarena, iako je na njoj radio do zadnjega. Planirao je da se pri Islamskoj zajednici osnuje fond iz koga će se financirati školovanje talentiranih siromašnih studenata i đaka. Nekoliko je puta pokretao ovu akciju, ali ona nije realizirana iz objektivnih ili subjektivnih razloga, jer je Zajednica uvijek imala nekih drugih, prečih obveza. Promičući ovu akciju na sastancima govorio je da ništa bolje ne može podići ugled muslimanima kao briga za siromašnim đacima i studentima. Mešihat od prije desetak godina u suradnji s Islamskom bankom za razvoj iz Džidde stipendira desetak studenata, studentica i đaka na medicini i drugim tehničkim fakultetima i školama. I sam Mešihat iz svojih skromnih sredstava pomaže nekim đacima i studentima i tako u nekoliko ispunjavamo želje i planove rahmetli Salima. Vjerujem da ćemo za desetu obljetnicu smrti rahmetli Salima moći objaviti da smo osnovali fond za pomaganje talentiranih đaka i studenata.
Jedna od velikih Salimovih želja bila je izgradnja i kupovina prostora za vjerske aktivnosti u svim gradovima u kojima ima preko tisuću muslimana. Kao član Mešihata stalno je insistirao na provođenju tog plana i zahvaljujući toj činjenici mi danas u Hrvatskoj imamo 21 vjerski objekt u kojima se obavljaju namazi i druge vjerske aktivnosti, a samo prije dvadeset godina bilo ih je svega osam. Neću nimalo pogriješiti ako ustvrdim da je Islamska zajednica u Hrvatskoj zahvaljujući pored ostaloga i rahmetli Salimovom zalaganju postala samostojeća, uvjerena da može odgovoriti na brojne izazove, oslanjajući se na sebe i svoje snage. Nema sumnje da je tom samopouzdanju i samosvijesti najviše doprinijela izgradnja Džamije u Zagrebu u kojoj je Salimov doprinos bio uistinu velik i presudan.
Zbog svega izloženog smatrali smo svojom islamskom dužnošću trajnije mu se odužiti za sve što je učinio za opstanak i razvoj Islamske zajednice u ovom gradu i državi. Božji poslanik Muhammed Alejhis-selam u iednom hadisu kaže:

Kad čovjek umre sva njegova djela prestaju osim u tri slučaja: Vakuf koji nakon njegove smrti koriste drugi, znanje kojim se okoriste ljudi i dobro dijete koje za umrlog roditelja moli.
Rahmetli Šalim je sva tri uvjeta ovoga hadisa ispunio i davao primjer nama ostalima. Otuda i osjećaj duga prema njemu i želje da uspomenu na njega trajnije sačuvamo. Zamolimo Svevišnjega Allaha džellešanuhu da Salimu i ostalim umrlim članovima Odbora za izgradnju Džamije i svim njenim vakifima podari flrdevsi džennet.

AMIN !

MIRSAD SREBRENIKOVIC
5. godišnjica smrti h. Salima Šabića, 23.02.2006.

Bismil-lahir-rahmanir-rahim.

Cijenjeni prof. dr. Mustafa ef. Cerić, reis-ul - ulema IZ u Bosni i Hercegovini,
Cijenjeni   muftja   Ševko   ef.   Omerbašiću, predsjedniče Mešihata I.Z. u R. Hrvatskoj,
Uvažene muftije i ostala ulema,
Poštovana obitelji i rodbino rahmetli h. Salima Šabića,
Poštovani prisutni !

Povod našeg okupljanja jeste peta obljetnica preseljenja na ahiret h. Salima Šabića, višegodišnjeg čelnog čovjeka naše zajednice i najzaslužnijeg za izgradnju Zagrebačke džamije, odnosno Islamskog centra u Zagrebu. H. Salima sam upoznao davne 1968. godine, naravno u Tomašičevoj 12., u vremenu kada je upravo on predvodio novi i sadržajniji plan rada Islamske zajednice u Zagrebu, uspješno spajajući i približavajući starije i mlade, ublažujući generacijski jaz koji će zajednicu pripremit za velike poduhvate. Uvijek je tražio od nas mlađih da se sastajemo u Tomašićevoj. To je bilo zborno mjesto. Na taj način je jačao džemat. Znao je da bez džemata nema ni zajednice uopće.
Salim je u to vrijeme bio ispred svih ostalih. Uvijek je bio pun ideja, bio je vizionar. Stalno je nešto započinjao, inicirao, osnivao što bi mogli sažeti u sljedećem:

• oživljavanje aktivnijeg i sadržajnijeg rada u Tomašičevoj 12.,
• iniciranje   oživljavanja  ideje  za  gradnju džamije u Zagrebu,
• osnivanje Odbora za gradnju Zagrebačke džamije,
• vođenje   svih   aktivnosti   oko   pripreme gradnje, oblikovanja idejnog rješenja džamije, početka i toka gradnje, osiguranja financijskih sredstava za potrebe gradnje, te druge aktivnosti tokom izgradnje,
• organiziranje rada Islamskog centra
• iniciranje održavanja velikih manifestacija u Islamskom centru: međunarodni simpoziji i takmičenja učača Kur'ana,
• osamostaljivanje   Islamske   zajednice   u Hrvatskoj i formiranje Mešihata,
• osnivanje   Stranke  demokratske  akcije  i drugih asocijacija,
• borba za suverenu Bosnu i Hercegovinu i obranu njenog suvereniteta,
• osvješćivanje i afirmacija  Muslimana odnosno Bošnjaka,
• osnivanje Zagrebačka medresa dr. Ahmed Smajlović i
• na  kraju  započinje  konsolidaciju  ratom zaustavljene   pune   aktivnosti   Islamskog centra.

Kada bi jedan čovjek za svog života napravio samo jedno od nabrojanog bilo bi hvale vrijedno. Zato i možemo s izuzetnim zadovoljstvom tvrditi da smo u svojoj zajednici imali izuzetnog čovjeka koji je ostavio trajni pečat na njen razvoj i njenu afirmaciju.
Gradnja Zagrebačke džamije sigurno je bila najveća h. Salimova opsesija, ljubav i želja i neću pogriješiti ako izreknem da je najviše vjerovao u njenu izgradnju, iako je u pojedinim situacijama to bilo nezamislivo. Sjećam se trenutka negdje   par   godina   prije   početka gradnje kada smo došli u Tomašičevu 12. nakon jednog mučnog sastanka u općini gdje nam je saopćeno da se obustavlja postupak za gradnju džamije i kada smo bili uvjereni da su propali svi naši pokušaji. Svi smo bili vidno neraspoloženi i šutke smo podnosili spoznaju da je još jedan pokušaj za dobivanje potrebnih dozvola za izgradnju Džamije propao. Mislili smo da je to kraj i da ćemo i mi biti povijesno svrstani u generacije zagrebačkih muslimana koji nisu uspjeli ostvariti svoj san: izgradnju džamije. Tišinu prekida Salim pozivajući blagajnika. Na sebi svojstven način predaje pozamašan prilog za gradnju Zagrebačke džamije sa riječima: «Vjerujem da ćemo prevladati sve prepreke i izgraditi džamiju, trebamo se još više aktivirati. Uvjeren sam da smo na pravom putu i uspjet ćemo.» Isto tako fascinira h. Salimova spremnost da se u potpunosti posveti i ostvarivanju drugih plemenitih ciljeva, oživljavanju vjerskog i nacionalnog identitet nas Bošnjaka, ali i muslimana drugih nacionalnosti, boreći se za dostojanstvo našega čovjeka.
Bio je prototip modernog muslimana, pravi gospodin. Za stvar zajednice, prvenstveno izgradnju Džamije bio je u stanju suprotstaviti se i tadašnjim vlastima što je u to vrijeme bilo jako opasno.
Kada su bile u pitanju važne odluke za zajednicu nikada ih nije sam donosio, makar bio potpuno siguran u rješenje. Uvijek se konsultirao sa svojim suradnicima. Nije samo učestvovao u izgradnji džamije kao objekta nego i u kreiranju vjerskih sadržaja. Često je govorio da samim otvorenjem Zagrebačke džamije nije dovršena njena izgradnja. Ona zapravo mora stalno trajati.
Paralelno se borio za Bosnu (bošnjaštvo) i za Islamsku zajednicu. Mnogi su ga napadali, a h. Salim je sve to strpljivo podnosio kako se uostalom ponašao i u svakodnevnom životu kada su bila u pitanju iskušenja. Uspio je ustrajati u svojim plemenitim ciljevima. O h. Salimu kao čovjeku koji je primjer dalekovidnosti možemo govoriti i kroz političko organiziranje Bošnjaka i stvaranje stranke SDA. Znao je dobro h. Salim da će doći do velikih promjena na ovim prostorima. Tato je sa svojim suradnicima učestvovao u osnivanju prve naše demokratske stranke, i to upravo u Zagrebačkoj džamiji (od 40 prvih potpisnika SDA, 11 su bili zagrebački muslimani).
Ipak, njegov   početak i njegov smiraj bila je Islamska zajednica. U njoj je stasao, u njoj  se   potvrdio i u njoj je ostavio sebe. Trajno se    posvetio njoj, radio više od svih i davao više od drugih.
Možemo slobodno kazati da je to čovjek koji je najviše od svih pridonio izgradnji Zagrebačke džamije, bilo da se radi o novčanim prilozima ili osobnom zalaganju i žrtvovanju. On je tu želju u ime Allaha nastojao ostvariti a ne za ikakav društveni prestiž ili ovodunjalučku korist. Naravno, znam da nisam ništa novo kazao o rahmetli Salimu ali za ovakve ljude nije na odmet da se neke stvari stalno ponavljaju. Mi Bošnjaci, nažalost, kao nijedan drugi narod, nikada nismo znali do kraja cijeniti naše velikane, ni dok su bili živi a niti poslije njihove smrti. Kod nas je više pravilo da oni koji rade i stvarno doprinose zajednici da ih diskreditiramo i to samo iz osobne zlobe i zavisti. Ako se i sjetimo nekoga od njih to su samo pojedinačna sjećanja. Mislim da moramo stalno isticati dostignuća naših dobrih ljudi kako bi naša mladež imala svijest o njima a posebno generacije koje će ako Bog da doći. Zato je Izvršni odbor Medžlisa Zagreb donio odluku da nedavno obnovljenu kongresnu dvoranu u kojoj se upravo nalazimo nazovemo po rahmetli h. Salimu Šabiću i na taj način ostavimo trajnu uspomenu na ovoga velikog vakifa. Mnoge od nas je zadužio očekujući da ćemo to vratiti budućim generacijama.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vas'aten!