P O V I J E S T

POVIJEST MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZAGREB

PREMA PREDLOŠKU PROF. DR. OSMANA MUFTIĆA

1916. godine u Zagrebačkom garnizonu je postavljen vojni imam koji je povremeno obavljao i civilne poslove. Iste je godine u Zagrebu osnovana Muslimanska bogoštovna općina koja je 1917. podignuta na razinu muftijstva, kojem su bile podređene sve muslimanske općine Hrvatske. Za Zagrebačkog muftiju je postavljen Ismet ef. Muftić. U to doba je pod vodstvom vojnog imama hfz. Abdullah ef. Muhasilovića jedna dvorana u vojarni pješačke pukovnije "Zrinski" preuređena je u mesdžid. Pokrenuta je i akcija za izgradnju džamije u koju svrhu je prikupljeno oko 100.000 kruna a gradsko je poglavarstvo provizorno bilo darovalo i zemljište južno od Kazališta. Nakon završetka rata ova ideja je propala.
Od ramazana 1920. godine muslimani su unajmljivali razne dvorne kao privremene mesdžide.
1935. godine su adaptirana dva stana u Tomašićevoj 12 u prvi Zagrebački mesdžid, koji je otvoren 29. studenog te godine. Tada je u matičnim knjigama Muslimanske bogoštovne općine bilo registrirano 1250 muslimana a uz sezonske radnike i studente u Zagrebu je živilo oko 3.000 muslimana. U istoj zgradi na drugom katu su se nalazili ured Muslimanske bogoštovne općine i Muftijstvo. Osim muftije Ismet ef. Muftića određenu funkciju u bogoštovnoj općini je vršio i vojni imam Halil ef. Imamović i imam Ragib ef. Muftić kao i jedan mujezin.


Mesdžid u Tomašićevoj

Tada se organizira i "Društvo zagrebačkih muslimana" i Džematski medžlis (1935.) koji su sačinjavali: muftija Ismet ef. Muftić, dr. Salih Kulović, Šefik ef. Saračević, Dževad-beg Sulejmanpašić, Ahmed ef. Ivković (koji je prešao na islam), Vejsilaga Musakadić, dr. Aziz Halepović i Muharem Suljanović.
U to vrijeme među zagrebačkim muslimanima djeluje i kulturno društvo "Narodna uzdanica". Za njega su posebno bili zaslužni Murat Rizvanbegović i Šerif Šećerćehajić.


Maketa prve džamije koja je trebala biti sagrađena na Zelengaju (1937. godine).

1935. godine je ustanovljena Zaklada za izgradnju džamije i počelo se sa prikupljnjem sredstava.
Odbor zaklade su sačinjavali: Ismet ef. Muftić, dr. Salko Kulović, prof. Salih Ljubunčić, Halid Muftić, ing. Sejfudin Muftić, ing. Murat Rizvanbegović, prof. dr. Ibrahim Ruždić sa tajnikom Medžidom Žinićem
Prvi korak za izgradnju džamije bio je izrada njezina projekta. Posao je bio povjeren znamenitom zagrebačkom slikaru Omeru Mujadžiću, koji je sa svojim suradnicima izradio idejno rješenje nove džamije, koja je bila zamišljena da bude smještne na Zelengaju.
U to vrijeme je za imama bio postavljen Himzi-efendija Alagić.

•Drugi svjetski rat je nakratko prekinuo
akciju za gradnju džamije, no potreba i želja su ostali i ubrzo se aktivnost nastavila.
U to se doba
u Odbor uključuje i dr. Sulejman Mašović, koji
je ubrzo
postao pojmom islamske inicijative u Zagrebu.
Odbor je nastavio
akciju i postavio zahtjev za odobrenje građenja zelengajske džamije. Ova incijativa, nažalost, nije realizirana.

• Za vrijeme II. svjetskog rata u rješavanje pitanja Zagrebačke džamije se umiješao i sam politiki vrh NDH koji je odlučio da se Umjetnički paviljon u središtu Zagreba na tadašnjem Trgu N preuredu u džamiju. Glavna briga u vezi s tim bila je povjerena bivšem ministru prometa i javnih radova g. Hilmiji Bešlagiću, dipl. ing. građevinarstva koji je ovlastio aritekte Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja da obave potrebne radove i da ovaj posao privedu kraju. Arhitektu Planiću je bila povjerena izgradnja minareta i uređenje okoliša.
• Tako se je u jesen 1941. započelo s gradnjom minareta, nakon što su bila osigurana novčana sredstva. Tri su minareti bili izvedene iz armiranobetskog skeleta, svaka u visini od 45 metara. U njima su bila predviđena i dizala. Međutim, radi ratnih prilika dizala se nisu mogla nabaviti.


Umjetnički paviljon, djelo velikog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrović na trgu Žrtava fažizma (mnogi ga i danas zovu džamija) je u vrijeme NDH bio preuređen u džamiju koja je otvorena 1944. godine a zatvorena 1947 god. Minareti su porušeni 1948. godine.



Zagrebački muftija Ismet ef. Muftić prigodom otvaranja džamije
(prvi s lijeva)

Glavni radovi na prvoj zagrebačkoj džamiji su bili završeni 1943. godini a završni radovi i ostali poslovi su bili u cijelosti završeni tek u kolovozu 1944.
U petak, 18. kolovoza 1944. džamija je bila svečano otvorena prigodnom svečanošću kojim povodom su bili održani prigodni govori, izricanje zahvalnosti i potom klanjanjem džume-namaza.

• Skladno uklopljeni minareti u odnosu na središnju zgradu bili su uljepšani i pretprostorom džamije, koji je sa strane ulice Račkoga bio uokviren bijelim bračkim kamenim klupama u čijem se je središtu nalazio vodoskok, a sa strana pristupni putovi. Visina ovog pretprostora zajedno s vodoskokom bila je brižljivo dimenzionirana, da ne zapriječi pogled na pročelje džamije, s velikim metalnim vratima.


Današnji izgled prve zagrebačke džamije

- Unuternji prostor je bio preuređen tako da je osim velikog džamijskog prostora ugrađen muftijski ured, učionice za vjeronauk i dva mala stana, jedan za mujezina a drugi za čuvara zgrade. Na prvom katu je bio izgrađen prostor za knjižnicu. U džamijskom prostoru su izgrađeni mihrab, zatim mimbera (glavna propovijedaonica), ćursa (mala propovijedaonica), te mahfil (odjel za žene) od kojih je jedan u obliku galerije bio smješten u prvom katu, a drugi u polukružnom balkonu iznad glavnog ulaza u dvoranu džamije. Zidovi su džamije kao i stupovi između središnjeg dijela i prostranih dijelova, bili obloženi zelenim italijanskim mermerom. Svi su zidovi džamijske dvorane uključujući i mimber bili ornamentirani i obojeni sadrenim plastičnim ornamentima, izvedenim od grupe hrvatskih umjetnika, koju je vodio akademski kipar Jozo Turkalj. Cijela ornamentika je bila utemeljena na starohrvatskim motivima pletera u koju je bila vješto ugrađena i orijentalna ornamentika s kaligrafskim plastikama arapskim slovima ispisanih ajeta iz Kur'ana. Ove je ispise sastavio i risao g. Muhamed Mujagić, umirovljeni šerijatski sudac iz Sarajeva. Mihrab je bio obojen kazeinskim bojama od akademskog slikara g. Julija Merlića iz Varaždina.
- Podovi su džamije bili pokriveni brojnim tepisima koji su bili kupljeni u Istanbulu. Pretežna su vrsta tepiha bili tzv. Isfahanskg porijetla (Iran), koji su se odlikovali jasnim bojama i ornamentikom. Ukupno je bilo 41 tepiha i predstavljali su veliku vrijednost. U džamiji je bilo uvedeno centralno grijanje zajedno s toplom vodom, a posebno u podrumskim prostorima gdje je bila predviđena abdesthana.
- U proljeće 1948. godine džamija je zatvorena, minareti porušeni a Džematski medžlis ponovno vraćen u Tomašićevu 12 na staro mjesto.