Srebrenica je najveća bosanska rana ali i bosansko mjesto istine, osvješćenja i prkosa. Od 2000.-te
svake godine 11. srpnja Bošnjaci u Memorijalnom centru u Potočarima ispraćaju svoju dženetlije
in ša-Allah. Ispraćaju one koji obistinjuju riječi Uzvišenog Allaha: „I ne recite za one koji su na putu Allahovu ubijeni: 'mrtvi su'; ne oni su živi samo što vi toga niste svjesni.“
11. jula 2010. smo na Ahiret ispratili 775. in ša-Allah naših dženetlija koji su oživili našu vjeru, koji su oživili našu nacionalnu svijest i ponos, koji su nam bolje od bilo koje pisane povijesti rekli ko smo, što smo, kakva nam je sudbina i kakvi bi trebali biti. Bio je to impresivan skup dostojanstva i ponosa.
Toliko do srži povrijeđenih i ucviljenih koji se sa toliko dostojanstva nose sa svojom tugom i boli se sigurno ne može naći niti na jednom drugom mjestu. Čitav dan sam hodao kroz ljudsko mnoštvo pomješano sa bijelim nišanima i svježe iskopanim mezarima a ne čuh riječi mržnje, i ne čuh niti jednu psovku, tek poneku kletvu i mnoštvo skrušenih dova i tihih vapaja Allahu Milostivom.
Ovog puta smo na ahiret ispratili i jednog srebreničkog Hrvata, Rudolfa Hrena koji je sa svojim komšijama ostao do kraja i s njima podijelio njihovu gorku sudbinu i tako zasluženo počiva na ovom časnom mjestu.
A onda podne i ikindiju klanjasmo zajedno i skraćeno (džem'an ve kasren) kao na Arefatu i klanjasmo pomješani žene i muškarci kao u Haremi-šerifu a opet s toliko skrušene pobožnosti kao malo gdje i malo kad. Nakon impresivnog vazi nasihata Reis-ul-uleme prof. dr. Mustafe ef. Cerića, dženaza namaz, vjerovatno najmnogobrojnija i po broju onih kojima smo klanjali a i broju klanjača (osim dženaza u haremima). Potom je potekla dženetska rijeka, rijeka zelenih tabuta koja se granala i uvirala u sve dijelove ove bosanske „Dženeti bekijje“.
Potom 775 tihih skupova uz kabure. Najviše onih koji su zelene tabute predavali majci zemlji bili su mladići i dječaci - sinovi i unuci. Na neke kabure su dolazili imami i učili. (Ovo nije samo ubijeni grad nego i raseljeni grad. Preživjeli srebreničani danas žive širom svijeta. Mnogi su danas došli izdaleka. A i nema toliko imama da bi došli na sve kabure. Većina su sami svojima učili koliko i kako su znali.) Prišao sam kaburu Muriza (Hadže) Selimovića, rođenom u Gornjem Vrsinju, 775.-om po redu među danas pokopanima (na njegovu tabutu je uz osnovne podatke o njemu bio broj 775 a taj broj je bio i s jedne strane bašluka) i grupu mladića i dječaka oko kabura upitah hoće li im neko doći i proučiti Kabur dovu? Rekli su mi da nemaju nikoga. Rekao sam da bi mi bila čast ako mi dozvole da ja to učinim i oni na to pristadoše. Mnogo sam puta učio uz kabure i mnogo Kabur dova proučio ali nikad nisam osjetio toliko iskrene pobožnosti. Po "starom bošnjačkom adetu" jedan od mladića me upitao "šta su mi dužni?". Rekaoh da sam zahvalan Uzvišenom Bogu koji me počastio da i na ovaj način mogu učestvovati u ovom tužnom a opet veličanstvenom činu a da rahmetli Murizu podari vječne dženetske perivoje a njima snagu i strpljenje.
Nakon toga veliko ljudsko mnoštvo od oko 70.000 se počelo razilaziti. Rijeke ljudi, automobila i autobusa su potekle u suprotnim smjerovima od onih kojima su se jutros slivala prema Potočarima.
Na kraju bih zamolio organizatore da idućih godina ulože dodatan napor da ovaj skup protekne sa još više dostojanstva i da se posjetiteljima omogući lakši pristup. Mi koji smo dolazili sa sarajevske strane
a to je čitava centralna Bosna, Krajina i Hercegovina smo bili i pri dolasku i pri povratku upućeni preko Milića na kojioj dionici je jedan veliki dio makadamskog puta između Milića i rudnika Boksita, tako da smo se prilično dugo gušili u crvenoj prašini. Problem je posebno bio pri dolasku jer smo zadnjih dvadesetak kilometara putovali oko dva sata.
Molimo Uzvišenog Allaha da šehidima Srebrenice podari najljepše dženetske perivoje a sve učesnike ove veličanstvene dženaze nagradi iz svojih neizmjernih riznica.
Amin ja Rabb-el-alemin!
