Na zadnjem predizbornom skupu ultra-desničarske Slobodarske stranke (relativnog pobjednika nedavnih izbora u Austriji) njezin je predsjednik Heinz-Christian Strache grmio protiv minareta, nazvavši ih „simbolom ugnjetavanja kršćana“, te obećao da za njegova života zov mujezina neće nadglasati zvonjavu crkvenih zvona. Ovakva mu je anti-imigrantska i otvoreno islamofobna retorika, među ostalim, donijela rekordnih 18 posto glasova, čime je njegova stranka postala neizbježan partner u pregovorima oko stvaranja nove koalicijske vlade.
Stara i nova desnica
Neskrivena i virulentna islamofobija već je dugi niz godina ne samo sastavni dio nego i jedna od glavnih značajki radikalno desnih stranaka i pokreta u Europskoj uniji. Austrijsku Slobodarsku stranku, belgijski Vlaams Belang, francusku Nacionalnu frontu i njima slične partije diljem Europe ujedinjuje prvenstveno kolektivna i često paranoidna mržnja prema muslimanskim imigrantima. Njihova je huškačka politička retorika, paralelno sa sve učestalijim napadima na pripadnike imigrantskih skupina nakon terorističkih napada u New Yorku, Madridu i Londonu, navela znanstvenike da islamofobiju usporede sa zlom anti-semitizma te da upozore na njegove moguće krajnje posljedice.
Anti-islamski ispadi starih i svima dobro poznatih europskih ultra-desničara nikoga ne iznenađuju. Ekstremna je desnica oduvijek skupljala političke bodove „upozoravajući“ birače na navodnu opasnost koja dolazi od vječno prisutnih „unutarnjih neprijatelja“ (nekada Židova a danas, eto, Muslimana). Ono što u tom kontekstu iznenađuje jest relativno nedavno stasanje jedne potpuno nove desnice koja se zasad još uvijek nalazi u intelektualnim povojima i svoju je realizaciju na političkoj sceni doživjela tek u Nizozemskoj i tamošnjoj Stranci za slobodu Geerta Wildersa.
Desničari koji tvrde da to nisu
Nova desnica okuplja europske (ili europeizirane) intelektualce - pisce, novinare, borce za ljudska (najčešće ženska i gay) prava - poput Oriane Fallaci, Melanie Phillips, Ayaan Hirsi Ali, Gisele Littman alias Bat Ye’or, Alaina Finkielkrauta, Bernarda Henrija Levya, Brucea Bawera, Salmana Rushdija i mnogih drugih kojima su zajedničke tri osnovne komponente: samoprozvani liberalizam, bezuvjetna potpora Izraelu i netrpeljivost prema Islamu. Ove tri točke zajedno čine koktel jedne nove europske političke struje koja za sebe tvrdi da je izrazito progresivna i tolerantna, dok je u stvarnosti fašistoidna i ksenofobna na granici rasizma.
Cilj ove nove intelektualne (i političke) struje jest prikazati Islam kao religiju netolerantnih fanatika, apsolutno nekompatibilnu s europskim judeo-kršćanskim i sekularnim (!) vrijednostima, čiji je skriveni, zavjerenički projekt preuzimanje vlasti nad europskim kontinentom odozdo prema gore, tj. kroz daljnju imigraciju, visoku stopu nataliteta i prozelitizam. Upravo zato, ovi se „zabrinuti“ europski intelektualci zalažu za neizdavanje viza i radnih dozvola radnicima iz većinski muslimanskih zemalja, kao i za prekid prakse obiteljskog okupljanja koje dugogodišnjim gastarbajterima omogućava dovođenje žene, djece i drugih članova obitelji u zemlju prebivališta, te za obustavu gradnji džamija koje u njihovim očima služe isključivo vjersko-političkoj indoktrinaciji i širenju terorizma.
Različiti motivi za islamofobiju
Globusov kolumnist Boris Dežulović u jednom je svojem tekstu duhovito primijetio kako je Hrvatska stranka prava toliko skrenula u lijevo da se ponovno našla na krajnjoj desnici. Slična se stvar desila poznatoj talijanskoj novinarki Oriani Fallaci koja je u svojem anti-islamskom ljevičarenju otišla tako daleko da je sebe samu na kraju životnog puta opisala kao „kršćansku ateisticu“ (!).
|
Ova „kršćanska ateistica“ svojedobno je prijetila da će sa svojim starim prijateljima anarhistima iz Ferrare eksplozivom dići u zrak talijanske džamije koje prema njenom viđenju toliko „narušavaju Giottov krajolik“ a njezina se trilogija mržnje - „Bijes i ponos“, „Snaga razuma“ i „Apokalipsa“ - danas bez ikakvog ustručavanja može nazvati neprikosnovenim islamofobnim manifestom 21. stoljeća.
Motivi britanske povjesničarke židovskog porijekla Gisele Littman alias Bat Ye’or, koja u svojim radovima upozorava na opasnost stvaranja tzv. „Eurabije“, druge su prirode, kao što i europeizirani američki gay aktivist Bruce Bawer ima svoje razloge za nekritično i krajnje pojednostavljeno demoniziranje Islama u knjizi „Dok je Europa spavala“. Proslavljenu spisateljicu Ayaan Hirsi Ali stravične su traume iz djetinjstva u Somaliji, gdje je bila podvrgnuta genitalnom sakaćenju, potaknule da se prozove „Nevjernicom“ („Infidel“) i postane svojevrsna feministička glasnogovornica protiv Islama.
Hirsi Alijina potresna autobiografija proširila je na Zapadu, ionako već duboko ogrezlom u anti-islamskoj histeriji, netočnu ideju da je genitalno sakaćenje djevojčica (točnije odsijecanje klitorisa) ustaljena islamska praksa. Hirsi Ali doduše u svojoj knjizi spominje da je ovdje riječ o predislamskom i pretkršćanskom običaju raširenom diljem Afrike i Azije, no to ne čini i njezin neslužbeni politički patron iz Nizozemske Geert Wilders. On u svojem propagandističkom „dokumentarnom“ filmu „Fitna“, koji se po količini mržnje i izrečenih neistina može mjeriti jedino sa pseudo-dokumentarcem „Vječni Židov“ nacističkog režisera Fritza Hipplera, konstatira kako je genitalno sakaćenje djevojčica sastavni dio muslimanske vjere, što je najobičnija laž i izmišljotina.
Islamofobija – fenomen kojeg Europa mora odbaciti
Wilders predvodi prvu europsku stranku koja u svom političkom programu ujedinjuje ekonomski liberalizam, kulturni nacionalizam (usmjeren u prvom redu protiv muslimanskih imigranata) te bezuvjetnu podršku Izraelu. Ova dosad neviđena kombinacija političkih usmjerenja kao relevantna politička platforma postoji tek u Nizozemskoj i ostaje za vidjeti hoće li se uspjeti probiti i u drugim državama članicama Europske unije. Ukoliko do toga dođe, opasni bi fenomen islamofobije mogao postati dio europskog političkog mainstreama s nesagledivim posljedicama za budućnost.
Kao što je izraelski povjesničar Uriya Shavit zaključio u svojoj usporedbi islamofobije i anti-semitizma: «Europa zna koliko je kratka udaljenost od alarmističkog novinskog članka o stranoj manjini... do ubilačkog napada na tu manjinu, od uvrede dobačene na cesti... do stvarnog pogroma. Nekritična, slijepa, arogantna i šovinistička netrpeljivost prema Islamu i muslimanima predstavlja fenomen kojeg će Europa morati denuncirati i ispraviti, ukoliko želi dokazati da je naučila nešto iz svoje povijesti» (Shavit, Uriya „Old Fears, New Threats“, Azure, 2007, No. 30., pp. 64-88.).
Muslimani – „cvijet hrvatstva“?
Desnica se u Hrvatskoj dosad uglavnom suzdržavala od anti-islamske retorike, a Hrvatska stranka prava u prvih je nekoliko godina nakon osamostaljenja čak slijedila Starčevićansku tezu o bosanskim muslimanima kao „cvijetu hrvatstva“. U narednih će nekoliko godina, a pogotovo nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, biti posebno zanimljivo promatrati hoće li HSP od otvoreno islamofilne postati islamofobna i anti-imigrantska stranka, po uzoru na svoje sličnomišljenike iz EU. No, kao što smo vidjeli, netolerancija prema muslimanskim imigrantima može doći i iz krugova od kojih smo to najmanje očekivali. Stoga ne treba čuditi ako izjave poput one HNS-ova prvaka Radimira Čačića kako pri izboru strane radne snage treba favorizirati kršćane počnu češće stizati i s „ljevice“. |
