Sve Vas štovani posjetitelji srdačno selamim i pozdravljam!
Prošle godine, negdje u ovo doba u Teheranu je održana Konferencija islamskog jedinstva na kojoj su učestvovali mnogi islamski znanstvenici i istraživači sadašnjeg stanja islamskog svijeta. Pored ostalih Konferenciji je nazočio i poznati islamski i svjetski sociolog Fehmi el-Huvejdi. U svom izlaganju on je spomenuo četiri najvažnija problema s kojima se suočava islamski svijet, a to su:
- Nedostatak političke volje onih koji predvode islamski svijet da se održi jedinstvo islamskog svijeta.
- Problem demokracije, ljudskih prava i sloboda u islamskom svijetu.
- Sukob islamista i sekularista koji se sve više širi.
- Terorizam.
Mislim da su sva četiri problema vrlo dobro pogođeni, a koliko se dade zaključiti i dr. Tarik Kulenović u svom djelu akceptira neke od ovih problema.
Autor u uvodu knjige tvrdi da ju je počeo pisati u ljeto 2006. godine. Meni se čini da ju je počeo pisati mnogo prije. Sada se prisjećam nekih njegovih nastupa na ovoj tribini, ali i na televiziji i drugim medijima, gdje je iznenađujuće dobro prihvaćen, a njegove misli o političkom islamu uglavnom pozitivno shvaćane. Nema nikakve sumnje da su autora na pisanje ove knjige potakli brojni događaji u islamskom svijetu kao što su izraelska agresija na Libanon s ciljem da uništi Hizbullah, američka i NATO intervencija na Afganistan i na kraju agresija i okupacija Iraka.
Dodatni motivi autoru za pisanje ove knjige bili su karikature Božjega poslanika Muhammeda alejhis-selam 2005. godine i istup pape Benedikta XVI. u Regensburgu 12.09.2006.
Autor dr. Kulenović piše da ga je na pisanje ove knjige potakla činjenica što na Zapadu vlada priličan strah i odbojnost prema danas prisutnom fenomenu političkog islama, koga naziva islamizmom. Želja mu je bila s ovom knjigom objasniti taj fenomen i staviti ga u niz normalnih političkih sustava u svijetu, da nije riječ o devijaciji, anomaliji i otporu modernizmu. Kao osobni motiv za pisanje ove knjige autor navodi činjenicu da za njega kao Europljanina i muslimana nema sukobljavanja, kao što to mnogi žele istaći, kada je islam u pitanju. Autor ispravno misli kada kaže da pod islamizmom podrazumjeva sve političke pokrete i ideologije koje islam ne drže samo za religiju nego temeljnim političkim i ideološkim sustavom.
Iako autor tvrdi da korijene islamizma treba tražiti u 18. i 19. stoljećuo ovdje treba istaći činjenicu da neki islamski istraživači tvrde da je islamizam vrlo rano nastao. Oni ga pripisuju Ebu Sufjanu, velikom protivniku islama i Muhammeda alejhis-selam, koji je prema njima samo deklarativno prihvatio islam. Kada je izabran treći halifa Osman ibn Affan na jednom skupu klana Abdul Menaf tada slijepi Ebu Sufjan je pito tko sve prisustvuje skupu, i kada su mu rekli da su na njemu samo članovi spomenutog klana, rekao je da ga svi čuju: Ne dopustite da vlast iz vaših ruku ikada ode na drugu stranu. U borbi za vlast njegov sin Muavija rješavao se svojih suparnika na do tada nedopustiv način. Glavnog suparnika Aliju ibn ebu Taliba prevario je na bezobziran način, a njegova sina Hasana dao je otrovati posredstvom njegove žene Dža'de. Državom je upravljao koristeći i nedopuštene metode, pa i atentate ako je trebalo. Umjesto da izbor svoga nasljednika prepusti instituciji ŠURE Muavija političkim smicalicama imenuje svoga sina Jezida za nasljednika, što će imati katastrofalne posljedice po muslimansko društvo. Autor tvrdi da je islamizam oblikovana islamska misao u ideologiju u borbi protiv kolonijlnih osvajača. Nema sumnje da su trojica islamskih mislilaca Afgani, Šejh Muhammed Abduhu i Rešid Rida, stvorili predodžbu o modernom islamizmu kao osnovu za preporod islamskog svijeta. Sva trojica su međutim zagovarali različite metode u tom preporodu, od nasilnih pa sve do onih teoloških. Svu trojicu je potaklo na taj čin putovanje u Europu i impresije koje su donijeli sa tih putovanja. U toj činjenici, misle neki, istraživači, treba tražiti razloge neuspjeha njihove akcije.
Autor postavlja, za muslimane, značajno pitanje a to je otkuda muslimanima tolika snaga i volja za iskazivanjem zasebnog identiteta u globalnom društvu i otpor američkoj svjetskoj dominaciji pod koju je ostali dio svijeta potpao. Meni se čini da odgovor na to pitanje treba tražiti u povijesti, u vrijeme kada se islam prvi puta susreo s drugim religijama, a posebice kršćanstvom, kada Muhammed alejhis-selam šalje pismo bizantijskom caru Heraklu u kome ga poziva u islam i kada on skoro prihvatio poziv, ali su se tomu usprotivili visoki svećenici. Otada pa do danas traje polemika islama i kršćanstva. Otuda i papino spominjanje bizantskog cara Manuela Drugog, koji je opet citirao Ivana Damaskusa koji je prvi optužio Muhammeda alejhis-selam da je epileptičar. Zbog odbijanja da priznaju legitimitet islama, muslimanima nije preostalo ništa drugo do ustrajavati na svom identitetu i odupirati se svemu što je kršćansko, odnosno zapadno. Mnogi političari su smatrali da je nemoguće biti ravnopravan onomu koji ne priznaje njihovu religiju, pa su zbog toga i odustajali od nekih kur'anskih odredbi kao što je ona o priznanju kršćanstvu i judaizmu kao legalnoih putova ka Bogu.
|
Pišući o modernom društvu, autor se pita koji su razlozi doveli do stvaranja modernih društva i kakva je uloga religije u njihovom stvaranju. To ističe zato jer mnogi zapadni autori zaostalosti muslimanskih društava pripisuju islamu, smatrajući njega glavnim krivcem. Da li je ta činjenica nagnala osnivača Republike Turske Kemala Ataturka da proglasi sekularnu državu i strogo odvoji vjeru od države, ostaje da se istraži, ali svi dokazi idu njoj u prilog. Ta misao prisutna je kod mnogih zapadnih autora, a kao takva snažno je potencirana u američkoj okupaciji Iraka gdje se okupacija opravdava uvođenjem demokracije u tradicionalno nedemokratsko muslimansko društvo. Postavlja se i pitanje da li su heroji sekularizacije muslimanskih društava, Kemal Ataturk, Gamal Abdul Naser, Habib Burgiba i šah reza Pahlevi kao začetnici novog svijeta u muslimanskom društvu uspjeli. Velika većina istraživača se slaže da su to bili neuspjeli pokušaji transplatacije stranoga uređenja u muslimanska društva. To potvrđuje i činjenica da su u Turskoj, Egiptu, Tunisu i Iranu sekularistički režimi uspjeli se održavati nedemokratskim metodima. U tom smislu često se zaboravlja činjenica da je na početku 20. stoljeća bilo samo tri muslimanske nezavisne države, a na kraju stoljeća bilo ih je 52, što potvrđuje koliko je islamski svijet napredovao.
Iako se autor samo usput doticao demokratizacije islamskog društva, smatram da je to jedno od najvažnijih pitanja islamskoga svijeta. Mi koji smo imali prigodu školovati se i boraviti u muslimanskim društvima znademo da je nedostatak ljudskih prava, sloboda i demokracije trenutno najhitnije pitanje. Nedostatak ljudskih prava i sloboda koči društvene razvoje i pogoduje rastu svih negativnih procesa u tim društvima. Siromaštvo narodnih masa u zemljama bogatim naftom i drugim resursima nije rezultat ničeg drugog do odljeva golemih bogatstava u džepove diktatora i njihovih inozemnih zaštitnika na čelu s Amerikom.
Iako je proces kolonijalizma u islamskom svijetu davno okončan još uvijek nalazimo njegove ostatke u nekim društvima. Oni se očituju prije svega u snažnoj sprezi režima u tim zemljama s bivšim kolonizatorima. To se naročito očituje u Arapskom zaljevu i nekim sjevernoafričkim zemljama. Je li to odgovor na autorovo pitanje u knjizi da li su muslimani odrasli i sposobni samostalno ravnati svojim društvima. Kolonijalizam je bez sumnje nanio islamskom svijetu ogromne štete. Neki su istraživači skloni tvrdi da je upravo kolonijalizam glavni uzrok zaostajanja islamskog svijeta. Dali je i glavni razlog za nepovjerenja prema svemu što je zapadno, ostaje da se istraži.
Kroz iščitavanje autorovih misli o modernim muslimanskim društvima dade se zaključiti da su zapravo začetnici tih ideja sekularisti. Ovdje treba istaći činjenicu da mi vrlo malo znademo o pojavi sekularizma u muslimanskom društvu. On je prisutan naročito u muslimanskim društvima izvan arapskoga svijeta, ali je i tamo dobrano nazočan. Prema nekim istraživačima oko 60% muslimanske inteligencije su sekularisti. Njihov utjecaj je naročito zamjetan u posljednjih nekoliko godina, a posebno nakon terorističkih napada u Americi i Europi. Sekularisti se okupljaju oko nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Prije nekoliko mjeseci odvažili su se i javno zatražili da se sudi dvojici vrhunskih islamskih teologa pod optužbom da su huškali teroriste i odobravali njihove metode. Zbog toga i el-Huvejdi ubraja među najznačajnije probleme muslimanskoga svijeta sukob islamista i sekularista. Ako su islamisti nositelji političkoga islama, onda će ovo 21. stoljeće biti obilježeno borbom za ljudska prava i slobode, što bi bio najveći uspjeh muslimanskoga svijeta.
Postavlja se i pitanje zašto arapske zelje, unatoč ogromnim prihodima od nafte i drugih prirodnih resursa, nisu razvile ekonomiju koja bi sličila na brzo rastuće ekonomije u drugim dijelovima svijeta. Autor misli da je tomu razlog što su vlade tih zemalja pritisnule svoje ekonomije krutom državnom kontrolom. Drugi su skloni razloge tražiti u enormnom povećanju stanovništva. Tako na primjer godišnji prirast stanovništva u Egiptu ne spada s milijuna, a isti je slučaj s Iranom, Pakistanom, a da ne govorimo o Bngladešu. Al-Džezira je objavila 01.06.2006. godine da se broj stanovnika u arapskim zemljama u periodu 1970-2005. povećao tri puta, pa možemo pretpostaviti koliko je to bilo opterećenje za ekonomiju tih zemalja.
S druge strane bogate arapske zemlje iz zaljeva investirale su u SAD 3.000 milijardi dolara. Ono što predstavlja veliki problem ovih zemalja jeste što su one veliki uvoznici gotovih roba. Tako na primjer Al-Džezira javlja 08.12.2006. godine da su arapske zemlje u 2005. godini uvezle robe u vrijednosti od 425 milijardi dolara. Glasilo Rabite El-Alimu el-Islami od 04.04.2005. piše da su trgovački odnosi između SAD i arapskih zemalja u 2004. godini iznosili 60 milijardi dolara.
U arapskom i islamskom svijetu nepismenost je velika. Spomenuto glasilo Rabite piše 18.06.2005. da u Pakistanu godišnje 13 milijuna djece ne pohađa školu iz različitih razloga. Istovremeno u toj zemlji 61% stanovnika je nepismeno. Zamjenik direktora UNESC-a inače Arap Ahmed Sejjid izjavio je da u svijetu ima 800 milijuna nepismenih, a u arapskom svijetu 70 milijuna.
I nezaposlenost je na vrlo visokoj razini. TV kanal Al-Džezira javlja 14.06.2005. da je u arapskom svijetu 50 milijuna radno sposobnih nezaposleno. Samo u Saudi Arabiji 25% je nezaposlenih, od čega 60% mladih.
Velika je razlika između bogatih i siromašnih. Prema vijestima Al-Džezire 200.000 bogatih Arapa raspolaže s bogatstvom od 800 milijardi dolara.
Sve su to podaci koji jasno govore u kakvom se stanju nalazi islamski svijet. Zato je vrijedno pročitati knjigu dr. Tarik Kulenovića, za koju recenzent akademik Karić kaže da je najbolje djelo u posljednje vrijeme koje se pojavilo na ovom prostoru. |
