T R I B I N E

NOVE KNJIGE

hfz. Kjamil ef. Silajdžić
T A R I H I

POSLJEDNJI BOŠNJAČKI PJESNIK TARIHA

Izvorno, u arapskome jeziku, tarih označava historiju, povijest, nadnevak, godinu, hroniku, ljetopis, datiranje...U korijenskom trileru iz koga je derivirana ova imenica stoji ideja nečega što prolazi a za čim se čezne (e r h (kh); ereha jerehu - čeznu-ti, osjećati). A tu ćemo ideju, zapravo, prepoznati i u onoj iskonskoj žudnji za lirskim izražavanjem, u plemenitom nastojanju da se uplete u prolaznost čovjekova života, da se ostavi trag, pečat duše, u svijetu u kome obitavamo, a koga moramo napustiti.
Ista ideja potakla je muslimanskog pjesnika na raznim stranama svijeta da stihovima zabilježi neke događaje koji su se njemu i njegovoj zajednici, sa kojom dijeli isti, islamski svjetonazor, činili važnim. Te je događaje: smrt mlade ili važne osobe, rođenje po­tomka, izgradnju džamije, ćuprije, škole, ljetnikovca, česme i tsl., spomenuti pjesnik u tarihu, posebnoj pjesničkoj vrsti, bilježio i uklesavao u tvrd materijal, najčešće kamen - da što duže traje sje­ćanje na te događaje, na te Bogu i ljudima ugodne i drage čine.
U višestoljetnoj bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj pjesni­čkoj tradiciji tarihi su jedna od najprisutnijih lirskih formi. Prethodi im "stećkovska tradicija" (Mehmedalija Dizdar), epitafi ispi­sani "na našem čistom narodnom jeziku i bosančicom, kako je to uobičajeno na stećcima," "a bilo je i domaćeg pisma, glago­ljice," u ranoj fazi primanja islama na ovim prostorima. Kultna bošnjačka i bosanskohercegovačka knjiga već spomenutog pje­snika i istraživača, Maka Dizdara, pod naslovom Stari bosanski tekstovi, najuvjerljivije govori o ovoj našoj tradiciji.
Za razliku od srednjovjekovnih, predislamskih epitafa, tarihi su gnomski zapisi, hronogrami, ispisani najčešće na turskome jeziku i arapskim pismom i sa datumom događaja koga bilježe. Druga kul­tna bošnjačka knjiga u kojoj je sabrana većina ovog našeg blaga je Isiamska epigrafika na tlu Bosne i Hercegovine Mehmed-ef. Mujezi-novića. Osim konciznog izraza, skladnih, monorimnih bejtova (disti­ha), izabranih motiva..., tarihi zahtijevaju posebno umijeće: da se u tzv. ebdžed stihu domisli godina događaja radi kojeg se tarih sas­tavlja. To umijeće omogućeno je zahvaljujući posebnoj karakteristi­ci arapskog alfabeta (hurufata), čija slova (harfovi) imaju konvenci­onalno utvrđenu brojčanu vrijednost. Na osnovu toga, pjesnici su ispisivali "potpune," "polupotpune" i "dvostruke" tarihe, te tarih-i dževhere (one čija se godina dobiva zbirom brojčane vrijednosti slo­va sa tačkama) i tarih-i muhmele (one čija se godina dobiva zbraja­njem brojčane vrijednosti slova bez tačaka). "Potpuni" tarihi su oni u kojima nema nikakvog dodavanja na riječi posljednjeg, ebdžed sti­ha, a "polupotpuni" su oni tarihi u kojima pjesnik mora da istakne na koji će se način dodavanjem ili oduzimanjem jednog ili vaše harfova dobiti tačna brojčana vrijednost godine datog događaja.
Naši orijentalisti, posebno turkolozi, otkrili su i od zaborava i kulturocida sačuvali stotine ovih prekrasnih duhovnih toka koje, uz sevdalinku i ilahije i kaside, najupečatljivije svjedoče o onome što ćemo i ovom prilikom nazvati bošnjačkom dušom. lako pisani na turskom i, rjeđe, arapskome jeziku, lirski junaci, povijesne oso­be, lokaliteti, motivi i drugi elementi njihove književnoumjetničke strukture otkrivaju nam da "islamska epigrafika kod nas nije im­port" (Mehmed Mujezinović), da su naši tarihi dio bošnjačkog i bo-sanskohercegovačkog kulturnog blaga - bez obzira što su ispisiva­ni na nematerinskim nam, ma koliko dragim jezicima. Uostalom, kao i sva ostala "orijentalska književnost" (Muhsin Rizvić). Na isti način kako su bošnjački susjedi, Srbi i Hrvati, na tuđim jezicima (latinskom i talijanskom, odn. ruskom i crkvenoslavenskom...) ispi­sivali svoju renesansnu književnost, tako su Bošnjaci na turskom, arapskom i perzijskom jeziku ispisali književnost svoje "istočne re­nesanse", kako je ovu našu kulturnu epohu nazvao hrvatski histo­ričar filozofije i književnosti Čedomil Veljačić.
Počevši od 1448. god., kada je uklesan tarih za Turhan Emin-begovu džamiju u Ustikolini, pa sve do prvih desetljeća XX. st., naša tarihska tradicija dala je mnoštvo pjesnika od kojih su najpoznatiji: Muhammed Karamusić Nihadi (XVI. st.), Muham-med Nerkesi (XVII. st.), Ahmed Zekić Vehbi (početak XIX.st.), Fadil-paša Šerifović (XIX. st.), Muhammed Kadić Enveri (početak XX.st.)...Jedan je pjesnik, međutim, ne samo nadmašio sve os­tale umjetnike ove lirske vrste, nego je njegovo tarihsko naslije­đe toliko raskošno, toliko umjetnički snažno, autentično, bošnja­čko i bosansko, da ono svojom snagom prevaziiazi granice ovog jezika i ove kulture. Riječ je o Mehmedu Guraniju Mejliju (Sarajevo, 1713-1781.), pjesniku koji je, začuđujućom, reklo bi se: neponovljivom vještinom, u tarihu zabilježio sve najvažnije događaje svoga grada i svoga doba.
I taman kada smo - u svojoj kulturnoj nesvijesti, u nametnu­tom nam zabranu na nacionalnu tradiciju - bili pomislili da je na­ša divanska, orijentalska književnost davno zamrla i da nam preostaje samo da je, kamičak po kamičak, vadimo iz mutnina Vre­mena, u Sarajevu je, krajem XX. st, u tišini, na arapskome jezi­ku, svoje tarihe ispisivao imam Gazi Husrev-begove džamije i muderris na Gazi Husrev-begovoj medresi, hafiz Kjamil-ef. Silajdzic.

Bio je naša "đačka majka," tajni dobročinitelj svakog siro­mašnog učenika, brižni pomagač u teškoj situaciji. Čovjek tihe i oskudne, pa zato dragocjene riječi. Predavao nam je Kiraet, vje­štinu učenja Kur'ana prema objavljenim pravilima. Upravo je na­šoj generaciji, kada bismo se umorili od stalnog preslušavanja kur'anskih odlomaka, u blagom zanosu, pokazao kako je "našo kajde" za nekoliko tekstova ilahija i kasida (Ljubav Boga Milos­tivog - Ibrahim-ef. Hodžića, Tebi, evo, Pejgamberu sveti - Muse Ća-zima Ćatića...), po čemu smo saznali da je naš hafiz i talentira­ni umjetnik. Ali niko nije znao za njegove tarihe. Bar ne dok smo bili u Medresi. Oni bi Bog zna dokle ostali rasuti po broj­nim nišanima i zidovima nad džamijskim vratima da sudbina ni­je htjela da profesor Silajdžić bude muhaffiz nekolicini budućih hafiza zajedno sa hafizom Halid-ef. Hadžimulićem, koji je, svjes­tan i vrijednosti njegovih tariha i opasnosti koja vreba sve dra­gocjene rukopise, kada bi se odmarali u pauzama preslušavanja kandidata, bilježio jedan po jedan tarih koje je hafiz Silajdžić imao običaj da pročita pred svojim ahbabima, muhaffizima. Ta­ko je, zahvaljujući mudrom i velikodušnom hafizu Hadžimuliću, mogla nastati ova zbirka. Nažalost, neki tarihi hafiz-Kjamila za sada nisu nadohvat ruke; nisu se našli u ovoj zbirci.
Kako će uvaženi čitalac primijetiti, hafiz Kjamil-ef. Silajdžić ispisao je mnogo potpunih, polupotpunih i dvostrukih tariha, a na­ći će se i poneki dževher i muhmel. Jezik kojim su ovi tarihi pisa­ni, arapski, zapravo je kur'anski arapski; ovi tarihi natopljeni su asocijacijama iz Kur'ana i sunneta te tesavvufske mudrosti. Izvan­redno je to umijeće: čitavim ajetima ili njihovim dijelovima, te kur'anskom, hadiskom i tesavvufskom leksikom domišljavati ebdžede, ili na arapskom, jeziku islamske kulture, govoriti o dra­gim i važnim ličnostima bošnjačke povijesti u drugoj polovini XX. st.! Tarih je, po prirodi stvari, kratki lirski zapis, i od svoga umje­tnika traži da istakne najvažniju, najprepoznatljiviju osobinu merhuma o kome govori, a da onda, u ebdžedu, nekako poveže tu oso­binu, koju vjera hvali, i kur'ansku ili neku drugu asocijaciju koja će, uz to, dati traženu godinu preseljenja na Ahiret. Uzmimo, npr., hafiz-Kjamilov tarih o preseljenju na Ahiret vjerskog učenjaka Besim-ef. Korkuta, znamenitog prevodioca Kur'ana: u ebdžedu je autor stavio bejt koji najjezgrovitije govori o merhumu: "Kur'an je Knjiga upute za sve ljude svijeta!" -jer je Besim-ef. sav svoj radni vijek i svu svoju ljubav poklonio razumijevanju AIlahove Knjige.
Tarihi su, vavik, davali torzo naše nacionalne povijesti, po­sebno one kulturne povijesti; oni su dragocjeni spomenik društvu koje je u Bosni formirao islam, društvu u kome se cijene pobožnost, znanje, srčanost, džometluk, merhamet, velikodu­šnost...To je bilo društvo brojnih vakufa, među njima i onih za siromašne djevojke, za sirotane, za nadarene đake, čak i za na­puštene pse i mačke...To je bilo društvo univerzalnih vrijednos­ti, kako su primijetili raniji književni historiografi.

Zahvaljujući našem dragom profesoru, hafizu Silajdžiću, mi ovim tarihima vraćamo u svijest našu prvu kulturnu renesansu (druga je nastupila tačno na početku XX. st, na latinici), našu za­boravljenu divansku književnost, i, u isto vrijeme, od zaborava trga­mo velikane naše kulture u drugoj polovini XX. st. (Sabanovića, Do-braču, Riđanovića, hafiza Sirću, Besima Korkuta, Kjazim-ef. Hadžimejlića, Đozu, hafiza Trebinjca, dr. Smajlovića...), a svaki će istra­živač i analitičar našeg društva u ovim tarihima moći rekonstruira­ti to društvo i vremena u kojima je islam preživljavao vjerovatno najteža desetljeća svoga bitisanja na ovim prostorima.
Neka je rahmet duši našem profesoru, hafizu Kjamil-ef. Si­lajdžiću, posljednjem bošnjačkom pjesniku tariha! Neka mu Kur'an-i kerim bude drug u njegovoj kaburskoj kućici, nurom obasjanoj!
Sarajevo, 29. džumade'l-ula 1429./ 3. juna 2008.

Džemaludin Latić, njegov učenik


PROMOCIJA KNJIGE TARIHI
rahmetli prof. Kjamila Silajdžića 19.02.2009.

Štovane majke i sestre! Cijenjena braćo!
Zahvaljujemo gospodinu Nedžadu Latiću što je pored ostalih odlučio promovirati ove vrijedne zapise rahmetli prof. Kjamila Silajdžića. Da bi pročitali ove stihove, trebat će vam sat ili dva vremena, ali ćete o njenom sadržaju mnogo više i dulje razmišljati. Koliko mi je poznato nitko do sada nije u stihovima, s puno topline i osjećaja poštovanja opisao odlazak na ahiret poznatih ljudi iz krugova uleme, te zabilježio one događaje za koje je autor smatrao da ih vrijedi zabilježiti. Ovaj jedinstveni književni žanr i način bilježenja prošlosti imat će svoga mjesta u općoj bošnjačkoj i muslimanskoj književnosti. Mislim da je dobro ostaviti svima koji požele pročitati ove stihove da sami donesete zaključak o njihovoj vrijednosti. Ja bih ovoga puta želio dio ove promocije posvetiti autoru, jer kao njegov dugogodišnji učenik osjećam potrebu oteti ga zaboravu, što on bez ikakve sumnje zaslužuje. Kada sam davne 1956. godine došao u prvi razred Gazi Husrev begove Medrese u Sarajevu, predmet kiraeta Kur'ani kerima predavao je poznati hafiz i tada jedini Kurrah-hafiz Asim ef. Sirćo. Iako vrlo sposoban i cijenjen hafiz, sa učenicima Medrese nije imao uspjeha zbog svoje blagosti  prema nama.   Svi   smo   odreda   zlorabili   tu   njegovu osobinu i tri godine skoro da nismo ništa naučili. Kada smo na početku četvrtog razreda čuli da nam dolazi novi profesor Kiraeta, jako smo se zabrinuli znajući šta znademo. Raspitivali smo se kod njegova sina Harisa da li je strog,  da li zahtjeva puno. Ozbiljno smo shvatili da je došao kraj   neodgovornom   ponašanju   prema   ovom najvažnijem nastavnom predmetu. Još i danas se sjećam prvoga sata s novim profesorom. Nekoliko dana   prije   toga   užurbano   smo   učili   Kur'an nastojeći da nadoknadimo propušteno, ali očito nije išlo. Novi profesor od nas je zatražio da učimo što najbolje znademo, ali i to je bilo tako traljavo da nam je na kraju sata rekao kako je razočaran našim znanjem i da ako želimo imati pozitivnu ocjenu, morat ćemo se truditi iz petnih žila. Shvatili smo to kao prijetnju, koju su još više pojačavali profesorovi brkovi i njegova strogost čak i prema rođenom sinu, u koju smo se nekoliko puta uvjerili.
Rahmetli profesor Silajdžić bio je vrlo škrt u ocjenama, što nas je natjeralo da Kiraet shvatimo vrlo ozbiljno, upravo onako sto je on predstavljao u nastavnom planu Medrese. Međutim unatoč njegovoj strogosti i ozbiljnosti koju je odavao u svakom trenutku, ubrzo smo upoznali i njegovu ljudsku, humaniju stranu po kojoj se razlikovao od ostalih profesora. Kada bi doznao da je neki učenik dopao teške materijalne i financijske krize, pozvao bi ga u stranu i dao mu novaca zahtijevajući od njega da nikome ne govori o tomu. Tek kada smo završili Medresu doznavali smo te istine o profesoru Silajdžiću. Dok je bio profesor obavljao je i dužnost vjersko-prosvjetnog referenta u Starješinstvu Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Sjećam se dobro kada sam došao u njegov ured tražeći imamsko mjesto, odredio mi je da idem za imama u Rudo. Tako je moja imamska karijera počela s njegovim savjetom. Kada sam polazio na imamsku dužnost u Rudo kritički mi je rekao da moram raditi na svom kiraetu. Nisam ga poslušao jer nisam shvaćao ozbiljno njegove riječi. Kada sam 1969. godine otišao na studije u Libiju, na fakultetu sam zatekao njegova sina Harisa. Pito sam ga da li i na fakultetu zahtijevaju bolje poznavanje Kurana. Rekao mi je da smo mi Jugoslaveni najbolji poznavatelji Kurana. Upravo zahvaljujući rahmetli profesoru generacije đaka Medrese kojima je predavao ovaj predmet bili su poznati na fakultetima kao vrsni poznavatelji Kurana.
Nakon povratka iz Libije mnogo puta sam se susretao s rahmetli profesorom i stalno se zanimao kako stojim s Kiraetom. Odgovarao sam da sam Kur'an savladao u Libiji, ali se on želio uvjeriti pa bi od mene tražio da učim Kur'an. Kada je dolazio u Zagreb na natjecanja učača Kurana slušao bi me na namazu i nakon toga ispravljao. Naročito je insistirao kod učenika na idgamima   i   izharima.   Mnogo   puta   nam  je ponavljao hadis Božjega poslanika:
Jao ga se učaču koga Kur'an proklinje.
Rahmetli profesor Silajdžić nij bio samo vrsni poznavatelj Kurana. On je bio vrsni poznavatelj islama, a što je pokazivao kroz džumanske hutbe u Gazi Husrev begovoj džamiji, ali i na satima Kiraeta. Uvijek je govorio sa stankom, jer ništa na pamet nije govorio. Imao je krupan muški glas koji nas je dizao iz letargije. U istinu smo ga uvažavali više nego smo ga se plašili i to zbog njegovih ljudskih i moralnih kvaliteta. Kad bi ga susretali čuli smo kako poluglasno uči Kur'an, pa smo ga zbog toga i zbog insistiranja na idgamima prozvali Gunne.
U dva ili tri navrata bio je predsjednik Ocjenjivačkog odbora Natjecanja učača Kurana, što je za ovo naše natjecanje bila velika čast i što mu je dalo veći rejting, jer je hfz. Silajdžić bio u samom vrhu poznavatelja Kurana, i to ne samo u Sarajevu i BiH. Jako se radovao zagrebačkom Natjecanju i znao je zasuziti zbog činjenice da je naša Zajednica preuzela obvezu organizacije te odgovorne svečanosti. Kada bi iz Zagreba dolazio u Sarajevo otišao bi na akšam u Begovu džamiju i nakon akšama s njim bi otišao na Slatko čoše na čaj ili salep i ostao na razgovoru do jacije. Živo se zanimao za rad u Zajednici i sugerirao šta bi trebalo učiniti. Posebno ga je oduševljavala Zagrebačka Džamija i u njoj kao da je pronalazi inspiracije. Sjećam se dobro da je za vrijeme natjecanja bio i hatib jednoga petka.
Posljednji puta rahmetli prof. Silajdžić boravio je u Zagrebu za vrijeme ratne 1993. godine kada je iz Sarajeva prebačen u Zagreb da bi otišao u Istanbul gdje je i umro. Već tada je bio dobrano ugroženog zdravlja, i teško je komunicirao s okolicom. Unatoč poodmakloj starosti i dalje je izgledao dostojanstveno i ponosno, po čemu je bio poznat.
Iako smo mnogo čega znali o njemu i njegovom životu, nismo znali da piše ove Tarihe. Zato sam se u iznenadio kada sam knjigu dobio. Iako odavna na Ahiretu, profesor nas je još jednom iznenadio. Tko bi rekao, tako tih da smo ga često molili da nam ponovi što je rekao, profesor je pisao stihove koji znače i više od poezije. Ti su stihovi zapravo povijest.
RAHMETULLAHI ALEJHI RAHMETEN VASIATEN.

Muftija Ševko ef. Omerbašić
<<<-nazad
sadržaj
početna
naprijed->>>