K R A T K I   P R I K A Z   I S  L A M A

BOG, ČOVJRK, SVEMIR I PITANJA ESHATOLOGIJE

BOG

Moglo bi se reći da je sam razlog za Objavu islama bilo razotkrivanje potpune i zaokružene doktrine o prirodi Boga, na arapskom Allaha. U centru svega je učenje o Božjoj jedinosti i islam teži njenom opisivanju i predstavljanju do stupnja do kojeg je to moguće izraziti ljudskim jezikom, zaokružene doktrine Božje Prirode. Allah, Vrhovna zbiljnost istovremeno je i Bog i božanstvo, istovremeno je i transcedentan i imanentan, bezgranično izvan dosega i bezgranično blizak čovjeku, Uzvišen i Samilostan. On je Apsolutan, Bezgraničan i Izvor sve dobrote. On je počelo i Kraj svih stvari. On je Stvoritelj, Uzdržavatelj i Konačnost svemira, u tom smislu da On udahnjuje i život i smrt. Sve se njemu vraća. Sve pozitivne kvalitete koje promatramo u svemiru, poput ljepote, dobrote i snage, dolaze od Njega  i On je izvor ne samo postojanja svemira već i svih njegovih kvaliteta.
Islamska doktrina o Bogu naglašava prvenstveno i prije svega princip Njegove jedinosti. Reci: «On je Bog – Jedan! Bog je Utočište svemu! Nije rodio i rođen nije i nitko Mu ravan nije!(i s Njim se nitko ne može dovesti u bilo kakav odnos koji bi narušio Njegovu jedinost)» – Kur'an, CXXII/1-4. On je onaj koji je nedjeljiv. Kur'an stalno upućuje na Boga i kao na Izvor Milosti, Onog koji voli praštati, Uzdržavatelja, Onog koji sve zna, Koji sve čuje, Koji sve vidi i dr. Ta imena koja Kur'an naziva Božjim lijepima imenima, sredstva su preko kojih se Bog otkriva čovječanstvu.
Imena koja označavaju Božju uzvišenost i Ljepotu manifestiraju se na ovom svijetu. Zato je naš život protkan strogošću i milošću a vjerski život u islamu istovremeno naglašava značaj Božje Pravičnosti i važnost Njegova Oprosta i gnjeva na koje se mora uvijek misliti, i značaj Njegove Ljubavi za sva Njegova stvorenje. Bog promatra i sudi naša djela, pa ipak je Milostiv kad mu se pokajemo i obratimo Mu se.
Među Božjim imenima određena imena su posebno naglašena i ponekad se o Njima govori kao o bazičnim imenima za sva ostala imena iz kojih su ona, zapravo, izvedena. To su imena poput Moćni (El-Qadir) i Milostivi (Er-Rahman), a sva su Božja imena sadržana u Vrhovnom imenu – Allah koje je sinteza Božje Biti i njegovih kvaliteta.
U islamu se posebice naglašavaju Božja imena Milostivi i Samilosni (Er-Rahman i Er-Rahim). Svako Kuransko poglavlje, osim devetog, počinju formulacijom: «U ime Boga, Milostivog, Samilosnog». Muslimani svako svoje djelo trebaju započeti izgovarajući tu formulaciju. Tako ova hijerarhija imena – Allah, Milostivi, Samilosni – na stanovit način znači spuštanje s Božje Uzvišene Zbiljnosti (Allah), preko Sveobuhvatne Milost (Er-Rahman - Milostivi), do Individualne Milosti (Samilosni Er-Rahim) koja dotiče svako biće zasebno. Er-Rahman je poput neba koje nas sve obgrljuje i koje nad svim sjaji dok je Er-Rahim poput zasebne zrake sunca koja zrači s neba ne bi li nas pojedinačno dotakla, osvijetlila, prosvijetlila i obdarila nas toplinom u hladnoći života na ovome svijetu.
Potrebno je za razumijevanje islamske koncepcije Boga naglasiti i da je Bog ne samo Stvoritelj svemira nego i njegov Uzdržavatelj i njegova Konačnost u smislu da se sve Bogu vraća. Tako musliman živi sa sviješću da je Bog njegov Stvoritelj, Uzdržavatelj i da će se Bogu konačno vratiti.
Važno je naglasiti i kur'ansko učenje o Bošjoj Mudrosti i dominaciji Njegove volje. Mi stalno živimo u skladu s Božjom voljom sviđalo se to nama ili ne, u smislu da Njegova volja dominira svijetom. No, On nam je također podario i slobodu, s naše ljudske točke gledišta, da živimo po vlastitom izboru, u skladu s Njegovom voljom. Postoji, dakle, reciprocitet između neograničene Božje volje i ljudske volje. Bog je ljudima podario slobodu da se koriste svojom voljom kako bi slijedili Njegovu volju i pokorili Mu se.
Čovjek stalno mora biti svjestan i činjenice da Bog sve zna te da sve djeluje i postoji u skladu s Njegovom Mudrošću (Sveznajući – Alim, Mudri - Hakim). Islam nije vjera božanstva koje ima slijepu volju - Božja volja nije slijepa. Njegovo znanje je sveobuhvatno i ni najmanja sitnica bilo gdje u svemiru mu ne izmiče i On sve smisleno i mudro uređuje.
Potrebno je još jednom naglasiti ravnotežu koja postoji između Božje Pravičnosti i Njegove Milosti. S jedne strane stalno se naglašava  da će nam Bog pravedno suditi za svako učinjeno djelo a s druge strane nas se stalno nuka na pokajanje jer je Bog Milostiv i voli one koji se kaju i voli opraštati pokajnicima.
I da zaključimo: Bog je Jedan, Apsolutan i Bezgraničan. On je Bezgranična Dobrota i Milost i Izvor sveg pozitivnog u svemiru. On je Izvor sve zbiljnosti. Ne postoji ništa u svemiru, niti vlat trave, niti mrav koji hoda zemljom, niti bilo što u morskim dubinama, niti i najmanja praška u nebeskim visinama a da nije poznato Bogu, i da život toga nije zaštićen i određen Božjom voljom. Čovjek živi u svijetu potpuno ovisnom o Bogu i u svakom trenutku vremena i djeliću prostora otvoren je prema transcedentnom, a to je Bog. Islam naglašava krajnju transedentnost Boga koji je iznad svega što o njemu može biti rečeno. Pa ipak, On je čovjeku izrazito blizak kao što Kur'an kaže: «I Mi smo mu (čovjeku) bliži od vratne žile kucavice.»- L/16. Bog nam je čak bliži nego smo mi to sami sebi. S jedne strane, On je potpuno izvan i beskrajno iznad nas, a s druge strane, On je u središtu samog našeg bića. Tako će sam Bog reći: «Srce vjernika prijestolje je Svemilosnog».

ČOVJEK

Na isti način na koji se islam bavi prirodom Boga, kakav je On u samom Svom Biću, u svojoj Apsolutnosti, Beskrajnosti i Dobroti, tako se islam obraća i čovjeku u njegovoj praiskonskoj prirodi. Čovjek je u islamskoj perspektivi istovremeno i Božji predstavnik na zemlji – halifa i Božji rob – abd. Oboje zajedno čine temeljnu prirodu čovjeka. Kao Božji rob, čovjek mora biti podređen Njegovoj Volji, primati od Njega upute za svoj život i odredbe kako da provede Božju Volju u redu koji je On stvorio. Kao Njegov predstavnik čovjek mora biti aktivan upravo zato jer je Božji predstavnik na ovom svijetu. Čovjek je spona između neba i Zemlje, instrument posredstvom kojeg se ostvaruje i kristalizira Božja Volja na ovome svijetu.
Islam čovjeka smatra bićem koje posjeduje istovremeno i inteligenciju i volju, ali mu se islam obraća prvenstveno kao inteligentnom biću. Islam ne smatra da čovjek posjeduje volju koja se iskrivila zbog prvog grijeha. Islam prvenstveno čovjeka promatra u njegovoj praiskonskoj prirodi u kojoj mu je Bog dao inteligenciju da spozna da je On njegov Gospodar,  da je On jedan, te da svjedoči Njegovu Jedinost. Iz tog se razloga Bog obraća čovječanstvu, i prije čina stvaranja svijeta, upitavši ga: «Nisam li Ja vaš gospodar?, a ljudi odgovoriše: Jesi! Mi svjedočimo!» – VII/172. U tom čovjekovom JESI pronalazimo praiskonski savez između Boga i čovjeka, kroz koji čovjek prihvaća Boga za svoga Gospodara i koji označava da čovjek urođeno nosi svjedočanstvo Njegove jedinosti. Ovo je potvrda da je vjera u Božju jedinost u čovjekovoj prirodi i islam se obraća toj dubokoj, temeljnoj prirodi koja je, mada prekrivena slojevima zaboravnosti i egoizma, svejednako prisutna u srcu svakog čovjeka.
Što se tiče pitanja čovjekove volje, islam teži tome da čovjek podredi svoju volju Božjoj Volji jer će jedino tako živjeti životom koji će rezultirati srećom na ovom i budućem svijetu.

Važno je u ovom kontekstu zapamtiti da islam nije utemeljen na prvotnom grijehu, mada prihvata pad čovjeka (el-hubut)  od praiskonskog i izvornog stanja savršenstva u kojem je bio stvoren. Prema islamu, veliki čovjekov grijeh je ustvari njegova zaboravljivost (el-gafleh) i cilj je objave omogućiti čovjeku da se podsjeti. Iz tog je razloga i jedno od imena Kur'ana “Sjećanje na Boga” (Zikrullah) i krajnji cilj i smisao svih islamskih obreda je podsjećanje na Uzvišenog Boga.
Božji zakon je objavljen kako bi ukrotio čovjekove strasti i omogućio mu da podredi svoju volju djelovanju inteligencije, oslobođene zamki strasti, tako da na isti način na koji zdrava pamet potvrđuje Božju jedinost, volja slijedi ono što iz te Jedinosti proizlazi. A iz toga, zapravo proizlazi život u skladu s voljom Jednog  i Jedinog, kroz poštivanje Njegovih određenja.
Prema Kur'anu Bog je čovjeka sačinio od zemlje i u njega udahnuo Svoga duha.10 Čovjek, dakle, ne potječe od majmuna, ne čovjek kao čovjek; on potječe iz svijeta Duha. Naša duša je došla od Boga i Njemu će se vratiti. Grijeh u islamu rezultira iz zaborava svoga Izvora.
Islam se protivi pobuni protiv Božanskog autoriteta. Naprotiv to je vjera podređivanja Tom Autoritetu. Zato je u muslimana odsutna svojevrsna sumnja i pobuna koju nalazimo u grčkoj i postsrednjovjekovnoj europskoj misli i umjetnosti.
 Čovjek se u islamu ne poima u njegovoj titanskoj i prometejskoj  prirodi koja se buni protiv Volje Neba na herojski način. Suprotno tome on je usmjeren ka predanosti Bogu jer je Njegov rob. Čovjekova veličina ne proizlazi iz njega samog već iz njegove pozicije Božjeg predstavnika i mogućnost da provodi Volju Vrhovnog Gospodara svemira. Sva stvorenja posjeduju uzvišenost u smislu da su Božje kreacije i da odražavaju neki od aspekata Božje mudrosti ali je čovjek najuzvišenije među njima u smislu da najizravnije odražava Božju mudrost te Božja imena i kvalitete. Čovjek je središnje biće među Božjim stvorenjima i on je Božji zastupnik među njima. Čovjek ima moć da dominira nad ostalim stvorenjima, ali on, također, nosi odgovornost da za sve njih brine.
Ovim se otvara pitanje slobode i determinizma u pogledu prirode čovjeka i moralnih posljedica njegovih djela. S jedne strane, Kur'an naglašava da Bog ima moć nad svim stvarima a s druge strane se obraća čovjeku kao moralno slobodnom činiocu. Kada ne bismo bili odgovorni za naša djela, tada nam, ustvari, ne bi trebalo za njih suditi na Sudnjem danu. Ne možemo biti odgovorni za naša djela ako nemamo slobodu izbora.
Bez ulaženja u vrlo složene teološke i filozofske probleme slobodne volje i determinizma nužno je, ipak, naglasiti da sam Kur'an Časni koji je središnji autoritet i izvor sveg učenja islama uvijek i iznova naglašava zbiljnost čovjekove slobode u smislu da naglašava čovjekovu odgovornost pred Bogom pa, čak, i pred ostalim Njegovim stvorenjima. U islamu nije moguće pobjeći od ove slobode. Mi smo s Bogom sklopili vječni ugovor i moramo  izvršiti obaveze preuzete tim ugovorom. U islamu nema slobode bez odgovornosti i, ustvari, nema ljudskih prava bez obaveza.
Kada Kur'an govori o čovjeku, arapska riječ koja se obično koristi je insan ili bešer. Oba ova izraza označavaju ljudsko biće, e ne muški ili ženski spol. Stoga svi kur'anski nalozi koji su upućeni čovjeku u stvari su upućeni i muškarcima i ženama. Kada se želi obratiti samo muškarcima ili samo ženama Kur'an to čini upotrebljavajući izraze koji označavaju samo muškarce ili sami žene ali takvih slučajeva nije mnogo kao npr.: «Zbilja, muslimanima i muslimankama i vjernicima i vjernicama i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama…»
 -XXXIII/35.
Važno je razumjeti da, za razliku od modernih pokreta unutar zapadnjačkog svijeta i, osobito, Amerike, koji pokušavaju izjednačiti muškarca i ženu na kvantitativan način kao da među njima ne postoje nikakve razlike, islam muškarce i žene promatra kao komplementarna bića. Istovremeno, islam ih promatra jednakima u fundamentalnom smislu posjedovanja besmrtne duše pa tako u mogućnosti stjecanja dženetske (rajske) sreće nakon smrti ili kažnjavanje u Džehenemu (paklu) za nepoštivanje Božje volje. Islamski obredi su isti i za muškarce i za žene sa vrlo malim izuzecima.
Uz to, besmrtnost duše,  obećanja i prijetnje o onostranom životu, odgovornost za svoja djela isti su za muškarce i žene, dok se spolovi razlikuju u nekim situacijama u vanjskoj socijalnoj funkciji, u kojoj islam prije vidi komplementarnost negoli kvantitativnu jednakost.
Kritike koje zapadnjaci upućuju ulozi žene u islamu prvenstveno su utemeljeni na iščitavanju suvremene zapadnjačke mode u islamskom svijetu i, svakako, na praktični položaj žene u islamskom svijetu koja je daleko od islamskog učenja.
Pitanja političkog i ekonomskog sudjelovanja žena i slična pitanja u islamskoj povijesti treba proučavati ne samo u svijetlu kur'anskog učenja, već, također, uzimajući u obzir postojeće socijalne institucije. To mu je tako čak i što se tiče pitanja pokrivanja žene. U ranom islamskom društvu to je bilo povezano sa pokrivanjem kose i tijela, ali ne i lica. Kasnije zbog lokalnih običaja koji su uključeni u islamsku praksu, u mnogim dijelovima islamskog svijeta to je uključilo i pokrivanje lica osim očiju.
Ono što je važno uočiti  s islamske točke gledišta jeste da su muškarci i žene jednaki pred Uzvišenim Bogom, da imaju istu priliku za spasenje, istu moralnu i duhovnu odgovornost i, konačno, istu slobodu i prava u duhovnom i vjerskom smislu.
U socijalnoj sferi islam je predvidio uloge muškaraca i žena nešto različitima, vodeći računa o njihovim psiho-fizičkim karakteristikama. To, međutim, nikako ne znači isključivanje žene iz ekonomske i javne sfere jer je takva njena aktivnost postojala od početka islama. Prva poslanikova žena i prva muslimanka časna Hatidža bila je trgovac. To ne znači niti zatvaranja mogućnosti obrazovanju žena. Mnogi prenosioci Poslanikovih hadisa bile su žene. Povremeno su se javljali i veliki islamski učenjaci žene, a činjenica da ih nije bilo mnogo ne stoji ni u kakvoj vezi s islamskim učenjem. Na istu situaciju nailazimo i u tradicionalnim svjetovima kršćanstva, judaizma, hinduizma i budizma, u kojima se, ustvari, ne javlja ništa više ženskih naučnika negoli je to slučaj u islamskom svijetu.
Islam snažno naglašava važnost obitelji a u njoj i kroz nju i važnost žene za islamsko društvo. Smatra se da je tu njena uloga nezamjenljiva i da ta njena uloga, uloga majke i matice obitelji, koja stvara duhovni i emocionalni ambijent za povoljan razvoj i socijalizaciju novih članova društva i ugodnu emocionalnu bazu svim njenim članovima ne bi smjela previše trpjeti opterećivanjem žene drugim funkcijama. Ako se, pak, žena osjeća snažnom  i ima jaku želju da se više angažira na drugim poljima to joj islam ne zabranjuje, ali i ovdje se poštuje jedno od osnovnih kur'anskih pravila da se nikoga ne treba opterećivati preko njegovih mogućnosti.
Da bismo zaključili s pitanjem položaja čovjeka u islamu, važno je prisjetiti se da, s obzirom da islam teži jedinstvu u svim domenama, on također nastoji izbjeći destruktivni natjecateljski duh i sukobe, bilo da se radi o sukobu među spolovima ili različitim društvenim klasama. Islam teži uravnoteženju čovjeka u obje njegove forme – muškoj i ženskoj, te u ljudskom društvu sa svim različitim tipovima ljudskih priroda koje čine to društvo. Islam je uvijek bio i snažno ostaje protiv rasizma, nacionalizma kao i protiv potpuno stratificirane strukture društva na koju možemo naići u određenim tradicionalnim društvima.