K R A T K I   P R I K A Z   I S  L A M A

P  O  V   I   J  E  S  T     I  S  L  A  M  A

ABASIDI  (750 – 1258)

Abasidi su potomci Muhammedova strica Abasa. Osnivač ove dinastije je Abdul- Abas. Prvi veliki halifa ove dinastije je drugi njen halifa Ebu Džafer El-Mensur. On je konačno uspio uvesti reda u čitavoj imperiji osim Španjolske koja se odcijepila pod prethodnom dinastijom Omajjida. Ostao je zapamćen i kao osnivač Bagdada čuvene prijestolnice te dinastije. Vrhunac slave dinastija je doživjela za vrijeme petog halife Harunur-Rešida, nama više poznatog kao bajkovite ličnost iz Tisuću i jedne noći. On je nama Europljanima interesantan još i po tome što je održavao žive međudržavne odnose sa čuvenim franačkim kraljem Karlom Velikim.
U svom prvom periodu od 750 – 847 uspostavljena je jedna velika, snažna i jedinstvena imperija, vrlo bogata i veoma prosperitetna, koja se stalno širila. Bilo je to vrijeme stalnog ekonomskog, kulturnog i svakog drugog napretka. Prvo su prevedena sva važnija filozofska, naučna i druga djela, Grčka, Perzijaska, Indijska a uspostavljene su veze i sa Kinom, posebice za vrijeme Harunur-Rešida i Me'muna, kada su osnovane čuvene prevodilačke škole. Potom je započeo, rijetko u ljudskoj povijesti viđen, ekonomski, naučni, filozofski i svaki drugi razvoj. Osnovani su prvi veliki univerziteti, kao što je bila čuvena Nizamija. Vrijeme je to velikana uma, El-Kindija, Farabija, Ibn-Sine, Gazalija i mnogih drugih. Izgrađeni su mnogi gradovi. Imperija je povezana kopnenim, riječnim i morskim putovima. Izgrađeni su mnogi javni objekti. Vrijeme je to Bagdada iz Tisuću i jedne noći.
Poslije ovog prvog perioda imperija više nije bila jedinstvena. Halife su često dijelile vlast sa svojim moćnim namjesnicima provincija, koji su uspostavljali često vlastite dinastije koje su bila u manjoj ili većoj mjeri neovisni od centralne halifine vlasti. Ponekad su halifi priznavali samo vrhovnu vlast a poneki samo nadležnost u stvarima vjere. Bilo je tu i Arapa i Turaka i Perzijanaca koji su često bili moćniji i od samog halife kao što su Perzijanci Gaznevije ili Turci Seldžuci. Ipak, generalno gledajući, period ove dinastije je praćen vrlo živim aktivnostima na svim poljima, koji ni takvi udari kao što su bili križarski ratovi nisu uspjele, bitnije, uzdrmati, sve do velike pošasti koja je u trinaestom vijeku harala svijetom, a to je bila provala divljih Tatara. 1258. godine Džingis-kanov sin Hulag razori Bagdad iz Tisuću i jedne noći a zadnjeg halifu El-Mustasima ubi i tako okonča ovu najčuveniju islamsku dinastuju. Kažu da se Tigris izlio iz svojega korita od silnih knjiga koje su Tatari u nj pobacali. Međutim, ni tako divlji narod kao što su bili Tatari nije mogao odoljeti islamu. Uskoro su postali muslimani koji su se iz najvećih rušitelja u povijesti pretvorili u graditelje bajkovitog Samarkanda i Buhare i takve ljepote kao što je Tadž Mahal.

UMAJJIDI U ŠPANJOLSKOJ (756 - 1031)

Kada je za vrijeme umajjidskog halife Velida ibn Abdul-Melika, namjesnik sjeverne Afrike Musa ibn Nusajr poslao 12.000 vojnika pod zapovjedništvom Tarika ibn Zijada u vojnu na Španjolsku, pređe ova vojska na Pirinejski poluotok 711. godine. Za nekoliko godina Španjolska je osvojena i postala jednom od pokrajina
velike islamske imperije.
Kada su Abasidi svrgli dinasiju Omajida počeše progoniti sve njene članove. Jedan od Umajjida, Abdurahman ibn Muavija pobježe u Španjolsku, tamo naiđe na dobar prijem i 756. godine osnova Zapadno islamsko carstvo. Abdurahman I se nije proglasio halifom, nego je sebi uzeo titulu Emira – Zapovjednika. Njegovi nasljednici sve do Abdurahmana III (912-961) su zadržali titulu emira dok se Abdurahman III proglasio halifom. On je ujedno bio i najznačajniji muslimanski vladar Španjolske.
Do 1031. godine muslimanska Španjolska je funkcionirala kao jedinstvena država a poslije toga sve do konačnog pada pred kraljem Ferdinandom i kraljicom Izabelo 1492. godine Španjolska je bila iscjepkana na manji ili veći broj samostalnim državica. Čitavo to vrijeme Španjolska je zadržala visoku razinu ekonomskog i kulturnog razvoja.
Zapadno islamsko carstvo se u svemu takmičilo sa svojim istočnim, bagdadskim bratom. U nekim elementima čak ga je i nadmašilo. Muslimanska Španjolska je imala najrazvijeniju poljoprivreda, rudarstvo, preradu metala, tekstilnu industriju i graditeljstvo na svijetu u svoje vrijeme. Postala je jedna od transmisija islamske kulture i civilizacije na srednjovjekovnu Europu. U graditeljstvu razviše zapadno-maurski stil koji je po luksuzu i ukrasima priznat kao najsavršeniji. Njegove predivne građevine su bile okružene bujnim parkovima, umjetnim jezerima sa cvijetnjacima u kojima su bili umjetni vodoskoci. Razvilo se oko 8o većih i 3oo manjih gradova. Zapisano je da je prijestolnica Kordoba imala 200.000 kuća, 600 džamija, 50 bolnica, 80 velikih škola, 900 javnih kupatila i preko milijun stanovnika. Španjolski gradovi su imali popločane ulice, javnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju.

Španjolski vladari su bili zaštitnici umjetnosti, nauke i prosvjete a među njima su se posebno isticali Abdurahman III. i Hakem II. koji su u mnogome sličili Harunur-Rešidu i Me'munu na istoku. Naučni i kulturni vrhunac muslimansko društvo Španjolske je doseglo davši čitavu plejadu velikih naučnika i filozofa. Najslavniji od njih je poznati Ibn Rušd (Avereos) koji je izvršio tako snažan utjecaj na europsku misao da se čak u srednjoevropskoj evropskoj skolastičkoj filozofiji razvio poseban rod te misli takozvani Kršćanski Averoizam.
Malo je toga ostalo pošteđeno od srednjovjekovne inkvizicije. Ali i ono što je ostalo kao što je čuvena Kordobska džamija ili dvorac El-Hambra u Granadi svjedoče kako je to raskošna kultura bila.

TURCI OSMANLIJE (1300-1928)

Osnivač ove dinastije bio je Osman (1300-1326). Njegov otac Ortogrul se sa nekoliko stotina turskih porodica doselio iz srednje Azije i naselio u blizini Ankare oko Eski-šehera. Kada je poslije njegove smrti njegov sin Osman preuzeo vlast Seldžučki sultani su im dozvolili da šire svoje posjede osvajajući bizantinske gradove. Tako je otpočela ekspanzija ove dinastije. Osmanov sin Orhan osvoji Brusu i u nju smjesti svoju prijestolnicu. Ubrzo je osvojio i Izmir a onda kod Čamakale prešao u Evropu i osvojio Kalipolje. Orhanov sin Murat I. prvo osvoji Edrene i tamo preseli svoju prijestonicu. Pobjedama na Marici i Kosovu polju Turci  se proširiše na Balkanu. Sa daljnjim osvajanjima je nastavio Bajazid I. a posebice čuveni Mehmed I., nazvan Fatih-pobjednik koji osvoji Kostantinopolj (1453) i Bosnu (1463). Ova ekspanzija je nastavljena posebice za vrijeme Selima I. koji je od posljednjeg Abasidskog halife preuzeo i halifsku vlast (1517.). Osmanlije su i tu vlast zadržale sve do 1924., kada ju je Kemal-paša Ataturk dokinuo. Sulejman Veličanstveni je pobjedom na Mohačkom polju nad Ugarskim kraljem Ljudevitom Jagelovićem, uništio samostalnost Ugarske i stigao pod zidine Beča ali ga nije uspije osvojiti. Turci onda osvoje Budim i sve krajeve južno od Budima do Jadranskog mora. Još su jednom Turci opsjedali Beč  pod komandom Kara Mustafe-paše (1683.). To je bio vrhunac Osmanske ekspanzije. Osmanska carevina je tada zauzimala tako velika prostranstva kao rijetko koja druga imperija u svjetskoj povijesti. U Evropi su njene granice bile na sjeveru do Poljske, na zapadu Slavonija do Pakraca, Lika, Dalmatinska Zagora, Dalmacija do Makarske, u Africi, čitava sjeverna Afrika do Atlanskog oceana, u Aziji, Arabija, Bliski istok, svi krajevi oko Kaspijskog i Crnog mora i veći dio srednje Azije.
 Poslije toga moć Osmanskog carstva postepeno slabi ali je ona još dugo zadržalo moć jedne od vodećih svjetskih sila, da bi ta moć u devetnaestom vijeku, posebice u njegovoj drugoj polovini naglo opala i da bi se ta imperija, konačno, Balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom raspala. Dinastija bi ukinuta Mladoturskom revolucijom a Turska se svela u svoje današnje granice.
Osmanska carevina je za nas značajna po tome što su i mnogi naši krajevi u njenom sastavu bili dogo vremena. Tako su Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora i velik dio Dalmacije u njenim okvirima bile oko 150 godina a Bosna i Hercegovina preko 400 godina i ostali su neizbrisivi tragovi tog dijela naše povijesti.

OSTALE DINASTIJE

Do kraja petnaestog stoljeća duže ili kraće, sa manjom ili većom samostalnošću, postojalo je još niz dinastija. Najznačajnije od njih su Fatimidi (909-1171) u Egiptu, Idrisije (788-919) u Sjeverozapadnoj Africi, Ejubije (1171-1250) u Egiptu, Palestini i Siriji, Gaznevije (976-1186) u Avganistanu i Indiji, Seldžuci (1039-1300) u sjevernim provincijama Male i srednje Azije, Memluci (1250-1517) u Egiptu, Palestini i Siriji i dr.
Fatimidi su tako utemeljili Kairo i u njemu jedan od najstarijih sveučilišta u svijetu Al-Azhar. Utemeljitelj dinastije Ejubija čuveni Slahudin Ejubi je bio jedan od najznačajnijih vladara u povijesti islama. Osvojio je od križara Jeruzalem (1187).  O visokom humanizmu ovog vladara govori  jedan slučaj iz njegovih bitaka sa Engleskim kraljem, Ričardom lavljeg srca. Naime kada je Ričard u njihovim međusobnim bitkama bio teško ranjen Salahudin mu je poslao svoje liječnike da ga liječe.
U drugoj polovici drugog milenijuma značajne su dvije dinastije koje su vladale u Iranu i  koje su između ostalih zaslužne za sazrijevanje Perzijanaca kao naroda i nacije. To su Safavidi koji su vladali od 1501. do 1722. godine i Kadžari koji su vladali od 1796. do 1925. godine.
U Indiji je neizbrisive tragove ostavila dinastija Mogula koja je vladala od 1526. do 1765. godine.  To su potomci istih onih divljih mongola koji su razorili Bagdad ali su se ti rušitelji poslije preobratili u graditelje Tadž Mahala.