SUNET I HADIS

Božji poslanik MUHAMMED IBNI ABDULLAH je rođen u plemenu Kurejš u Meki u Arabiji 20. travnja 571. godine. Muslimani ga smatraju najsavršenijim čovjekom, točnije: najodličnijim i najsavršenijim od svih Božjih stvorenja. Vjeruju da ga je Bog obdario svim vrlinama i savršenstvom koje je neki čovjek sposoban posjedovati. Tako muslimani njegov primjer smatraju savršenim modelom ljudskog života u koji se treba ugledati. On je savršeni ili univerzalni čovjek (el-insan el-kamil) i Kur'an sam upućuje da se u njega ugledamo riječima: «Vi u Božjem poslaniku lijep uzor imate».  - XXXIII/21.
Usred svega navedenog, Poslanikov život, osobito u toku dvadeset i tri godine njegove poslaničke misije, muslimani smatraju primjerom za uređenje vlastitog života. Njegov cjelokupni život proučavala je svaka generacija muslimana, od Poslanikova vremena do danas, upravo iz razloga što su svi pobožni vjernici nastojali u njegovu životu pronaći vodič za svoj vlastiti život kao i ključ za razumijevanje Božje volje i značenje Njegove Riječi koja je objavljena, u svoj svojoj potpunosti, posredstvom Poslanika, u toku njegove misije.
Većina muslimana posjeduje određena znanja o Poslanikovu životu. Znaju da je rođen u uglednoj arapskoj obitelji u Meki, da je vrlo rano ostao siroče, da su ga odgajali djed Abd al-Mutallib a potom stric Ebu Talib, da je već zarana pokazao velike moralne kvalitete zbog kojih su mu dali nadimak Pouzdani i povjerljivi (al-Emin), čak i oni koji su se poslije okrenuli protiv njega. Poznato je da su ga svi voljeli, da je pokazivao vrlo visok stupanj velikodušnosti, ljubavi i suosjećanja, kao i da je u već u ranoj fazi svoga života zarađivao za život vodeći trgovinske poslove za bogatu mekanku Hatidžu, koja će mu nešto kasnije postati suprugom. U periodo od njegove dvadeset i pete godine, kada se njome oženio, do njegove pedesete godine, kada ona umire, bila mu je jedina žena i veliki oslonac i pomoć i prva koja mu je povjerovala i prigrlila Božju poruku.
Poznato je uz to da je Muhammed svoju poslaničku misiju započeo kada mu je bilo 40 godina, meditirajući jednom u pećini Hira, na Brdu svjetlosti nedaleko od Meke. Tada mu se prvi put ukazao melek (anđeo) Džibril (Gabrijel). Sljedećih će trinaest godina provesti u Meki nastojeći proširiti Božju Riječ, napadajući idolopoklonstvo u trgovačkom društvu koje je tada okruživalo Poslanika. Tijekom tih godina, koje su bile godine herojske borbe ali i godine stradanja i najvećih patnji, poslanik je morao trpjeti sve moguće vrste uvreda i napadaja i to ne samo od pripadnika drugih plemena već najvećim dijelom od svojih rođaka, ljudi koji su mu prije poslanstva bili bliski a koji su se poslije najtvrdokornije borili protiv njega i njegovih sljedbenika i svega onoga što je propovijedao. I kako je broj njegovih pristaša stalno rastao to su ih mekelije sve više osjećali kao silu koja bi im mogla zaprijetiti. Nakon nuđenja mita i počasti pa čak i da preuzme vladarske ovlasti što je Poslanik odbio riječima: «Kada bi mi dali sunce u desnu a mjesec u lijevu ruku ne bih napustio povjerenu mi misiju», uslijedili su takvi napadaji da mu je i sam život bio doveden u pitanje

(Haremi-šerif u Medini)

a neki njegovi sljedbenici su bili i ubijeni, Poslanik slijedeći Božju uputu, zajedno sa sljedbenicima preseljava u Jesrib, poslije toga prozvan Medina (Grad Božjega poslanika). U tom će gradu Poslanik sagraditi prvu džamiju na istom mjestu na kojem i danas stoji i utemeljiti prvu jezgru islamskog društva.
U toku sljedećih deset godina Poslanik je stalno izgrađivao i učvršćivao tu zajednicu šireći je sve više i više dok se  nakon osam godina od preseljenja pobjednički nije vratio u Meku a prije nego što se vratio svome Gospodaru čitava Arabija je ispovijedala Božju vjeru.
Iz tog perioda je posebno interesantno kako je Poslanik uredio društvene odnose u Medini s obzirom da su u njoj živjeli i kršćani i židovi. Čim je doselio u Medinu Poslanik je, konsultirajući se sa predstavnicima svih medinskih zajednica i plemena, sačinio čuvenu Medinsku povelju kojom su bila zagarantirana građanska i vjerska prava svima bez obzira na vjersku, plemensku i bilo koju drugu pripadnost. Neki tu Povelju nazivaju i Medinski ustav i to je prvi dokument takve vrste u ljudskoj povijesti mada je ono što je u toj Povelji bilo napisano preuzeto iz Kur'ana koji promovira građansku i vjersku toleranciju najvišeg stupnja a posebice prema kršćanima i židovima, koji su prema Kur'anu sljedbenici Božje knjiga i stalno ih se poziva na dijalog kao zastupnike u osnovi iste Ideje.9
Napisane su mnogobrojne biografije Božjeg poslanika, od onih najranijih Ibni Hišama i Ibni Ishaka, do mnogobrojnih suvremenih, napisanih širom islamskog svijeta, na mnogim jezicima: arapskom, turskom, perzijskom, urdu, engleskom i mnogim drugim. Na osnovu njegova života razvila se i čitava jedna književnost, posebna poezija o Poslaniku itd. Nema tog muslimanskog naroda a da mnoga njegova najljepša djela nacionalne književnosti nisu posvećena epizodama iz Poslanikova života, života njegove obitelji, njegovih suboraca i sljedbenika, njegovim raznovrsnim kušnjama i patnjama kao i vrijednostima njegova unutarnjeg života i duhovnog savršenstva.
Znak pobožnosti u islamu jeste ljubav prema Poslaniku. Muslimanima su stalno na umu kur'anske riječi: «Bog i Njegovi meleki (anđeli) blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrave mu šaljite!» XXXIII/56.
Muslimani se kroz čitavu svoju povijest nastoje ugledati u Poslanika i razumjeti njegovu riječ i kazivanja, kroz pobožnu privrženost i ljubav prema osobi koja je bila odabrana od Boga da prenese Njegovu Poruku i koja je bila tumač Njegove Riječi – Časnoga Kur'ana.
Običaji i postupci Poslanika se nazivaju sunetom, dok se njegova kazivanja nazivaju hadisom, u značenju: kazivanja, predaja. Nakon Kur'ana, sunet i hadis predstavljaju drugi temeljni fundament  islama.
Poslanikov sunet pokriva široko područje -  od raznih «sitnica» iz svakodnevnog života, npr. načina ulaženja u kuću ili džamiju, pozdravljanja susjeda, brijanja brade, osobne higijene, sve do najdubljih vjerskih, moralnih i duhovnih činova i stavova, npr. kako postupiti s prijateljem u teškim vremenima i kako postupiti s neprijateljem, kako koncentrirano moliti, kako suosjećati s drugima idr.
U tijeku prva tri stoljeća islama razvila se posebna hadiska znanost. U tom periodu su nastale zbirke hadisa koje i danas služe kao drugi izvor islama. Hadisi su sakupljani i kritički obrađivani po najstrožim znanstvenim kriterijima. Vrlo strogo se procjenjivao stupanj istinitosti svakog hadisa. Jednako se strogo procjenjivala moguća sumnja na pouzdanost teksta koji se odnosio na Poslanika ili se njemu pripisivao kao i strogi kriteriji pouzdanosti svakog pojedinog člana u lancu prenosilaca hadisa od Poslanika do pisca određene hadiske zbirke. Po tim kriterijima su hadisi razvrstavani na autentične, djelimično autentične, slabe i one bez ikakvih dokaza o autentičnosti.
Tekstovi hadisa pokrivaju  područje od rasprave o nastanku svijeta, hijerarhiji meleka (anđela), pitanja Božje volje i načina Njegova upravljanja svemirom, pitanja kako se sloboda i determinizam isprepliću u ljudskom životu, sve do općeljudskih, političkih, ekonomskih, pravnih i drugih društvenih pitanja i praktičnih problema svakidašnjice koja npr. dotiču porodične, susjedske i prijateljske odnose.
Hadisi također dotiču, direktno ili indirektno, pitanja koja se odnose na okoliš u kakvom bi muslimani trebali živjeti, dakle pitanja čistoće, ljepote i doličnosti. Tako je hadis zajedno s Kur'anom imao vrlo važnu ulogu u stvaranju islamske umjetnosti, arhitekture, urbanizma i cjelokupnog fizičkog i duhovnog ambijenta koji bi trebao odražavati značenje, duh i bit islamske poruke.
Hadis je naravno uz Kur'an i izvor šerijata (islamskog zakona). On sam predstavlja prvi komentar Kur'ana. Hadis je i izvor islamske misli i gotovo svi aspekti te misli, poput teologije, nauke, filozofije te čak gramatike i lingvistike imaju korijenu i u hadisu. Ne postoji polje islamske duhovnosti u kojem hadis nije igrao značajnu ulogu, kao nadopuna Božje riječi sadržane u Kur'anu.