BOGOŠTOVLJE, MORAL, OBITELJSKI I JAVNI ŽIVOT
ŠERIJAT
Šerijat ili Božanski zakon zauzima središnje mjesto u islamu do te mjere da se muslimana može definirati kao onoga koji prihvaća legitimnost šerijata čak i onda kada nije u mogućnosti prakticirati sve njegove odredbe. Šerijat je, prema autentičnoj islamskoj doktrini, konkretno postavljanje Božje volje za potrebe ljudskog društva. Jedino je Bog zakonodavac – Šari', onaj koji stvara zakone, i jedino su njegovi zakoni obvezujući, i trajni u ljudskom životu. To ne znači da se šerijat ne može prilagoditi različitim društvenim okolnostima. Šerijat je u načelu sadržan u Kur'anu ali je to samo u načelu. Njegova prvotna razrada bila je Poslanikova praksa – sunet. Tako je Poslanikov sunet i hadis do danas ostao uz Kur,an drugi temeljni izvor šerijata.
Vremenom se razvila čitava jedna znanost koja je dala plodne rezultate. Nastala su mnogobrojna djela i vrlo bogata literatura koja do u tančine razrađuje problematiku koja je predmet šerijata. Razvile su se šerijatske škole koje su jedinstvene oko temeljnih principa ali koje zbog mnogih specifičnosti islamskog svijeta nekim šerijatskim problemima prilaze i rješavaju ih na ponešto drugačiji način.
U klasičnim šerijatskim djelima obično je sadržaj Božjega zakona podijeljen u sljedeća glavna područja:
- Bogoštovlje ili Obredoslovlje (obredi kojima se manifestira vjera i iskazuje pobožnost),
- Bračni i obiteljski odnosi,
- Nasljedno pravo,
- Zadužbine – Vakufi i
- Poslovanje - ekonomija.
Oko promotrimo teme koje su tretirane šerijatom vidjet ćemo ne samo «vjerski život» pojedinca ili zajednice već sva područja ljudske aktivnosti, uključujući i onu ekonomsku, socijalnu i političku. Što se prvog područja tiče on tretira ono što smo naveli u poglavlju pod naslovom Islam, kao Islamske šarte a u koje spada: 1.-svjedočenje vjere – šehadet, 2.-molitve – namaz, 3.-post, 4.-zekat – materijalni doprinosi i 5.-hadždž.
Sve šerijatske škole do u detalje razrađuju sve šerijatske odredbe. Tako se, primjerice, obrađujući pitanja molitve – namaza, bave ritualnim pranjem, osobnom higijenom, stanjem tijela, misli i srca u tijeku molitve, ono što se izgovara i pokreti koji se vrše tijekom molitve. Obrađuju se razne vrste molitvi od pet dnevnih, tjednih-petkom, godišnjih – bajramskih, na završetku ramazana – mjeseca posta i u danima hadždža do raznih prigodnih molitvi kao što su molitva prigodom sahrane umrlih do molitve u raznim životnim prigodama i situacijama. Tako se vrlo precizno razrađuju i sve druge šerijatske odredbe.
MORAL I PRAVO
U islamu moral nije neki apstraktni ideal. Naravno da su vrline dobrote, velikodušnosti i milostivosti snažno naglašene, no te su vrline na konkretniji i određeniji način definirane u samom šerijatu. Svi principi moralnog djelovanja i svi aspekti moralnosti sadržani su, u načelu, u Kur'anu, no konkretizirani su kroz nauk šerijata. U šerijatu se nalazi odgovor na pitanje kako se opći moralni principi, kao npr. |
pravičnost treba primijeniti u konkretnim ljudskim situacijama. U islamu čovjek ne određuje sam što je pravično a što velikodušno, već se oslanja na Božje odredbe, no važna je uloga dana i savjesti koju je Bog usadio u svako ljudsko biće. Za određene, temeljne aktivnosti, šerijatom su određene norme, no za svaku vrstu ljudske aktivnosti ostavljena je mogućnost čovjeku da primjeni islamsko-etičko učenje, prema diktatu svoje savjesti. Dakle, ništa nije mehanički niti slijepo u islamskoj etici kao što neki tvrde. Činjenica je da islam čovjeku određuje konkretne upute koje treba slijediti, ali ostavlja i široko područje ljudskog života otvoreno čovjeku da primjenjuje principe islamskog morala kao Božji rob, kojemu je podarena savjest i sposobnost rasuđivanja.
Musliman ima obaveze koje je dužan izvršavati prema Bogu, obaveze prema sebi samome, svojoj obitelji, svom neposrednom okruženju, društvu u širem smislu, uključujući na kraju i čitav Ummet tj. cjelokupno islamsko društvo, prema čitavom čovječanstvu i prema svemu stvorenom. U šerijatu su jasno razlučene sve ove dužnosti.
Dužnosti prema Bogu proizlaze iz toga da je on vlasnik naše duše i otuda smo dužni posvetiti svoje živote i plodove svoga djelovanja samo Njemu. Čovjek ne posjeduje prava sam po sebi. Ona su mu dana od Boga kad ispuni svoj dio ugovora s Njim. To u osnovi znači da čovjek svoje djelovanje uskladi sa svojom ulogom Božjeg zastupnika na Zemlji.
Jednako tako čovjek ima obaveze i prema samome sebi. On mora brinuti o stanju svoje duše i svoga tijela. I o jednom i o drugom mora brinuti s velikom pažnjom i prema Božjim uputama jer On koji ih je stvorio, najbolje ih poznaje, pa i najbolje zna kako se prema njima treba odnositi i kako ih održavati u najboljem stanju. Tako čovjek mora voditi računa o svome psihičkom i fizičkom zdravlju. Mora brinuti o svojoj besmrtnoj duši i njenom spasenju. Ne smije uništavati svoje tijelo nebrigom i nemarom, posebice mora brinuti o njegovoj pravilnoj (halal) prehrani, oblačenju i higijeni. Mora ga liječiti u slučaju bolesti. Najveći grijeh je samoubojstvo jer je naš život Božji dar i Njemu pripada, ali mi ne pripadamo samo sebi niti u društvenim relacijama jer smo društvena bića i mnogi članovi društva, posebice naši najbliži, imaju određena prava prema nama.
Mnoge dužnosti čovjek ima prema obitelji. Islam stalno i iznova ističe važnost obitelji. Posebice su istaknute dužnosti prema roditeljima ali i prema ostalim članovima obitelji pa i prema široj porodici i rodbini. U islamu obitelj je središnja društvena institucija. Mnoge obiteljske dužnosti su ekonomske prirode kao što su izdržavanje i nasljeđivanje ali mnoge su čisto edukativne i moralne prirode kao što su dužnosti u odgoju potomstva ali i lijepo ophođenje i svaka vrsta brige.
Čovjek ima dužnosti i prema zajednici koja ga neposredno okružuje, počevši s prvim susjedima bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Tradicionalno islamsko društvo razvija vrlo snažan osjećaj dobrosusjedskog identiteta. Jedan od prijatelja Božjeg poslanika je pripovijedao: «Poslanik, Bog mu se smilovao i spasio ga, nam je toliko govorio o dužnostima prema susjedima da smo bili pomislili da će susjedi jedni druge nasljeđivati.» U Bosni se, primjerice, susjedstvo (komšiluk) razvilo u pravu društvenu instituciju i postalo jedna vrsta «svetinje» vrlo bliske i slične obiteljskim odnosima a slično je i u ostalim krajevima islamskog svijeta. Tu su i dužnosti prema široj društvenoj zajednici, prema umi i prema ljudima uopće koje su brojne i prema kojima se moramo odnositi sa mnogo pažnje.
I na kraju, što se tiče odnosa prema svemu stvorenom, u šerijatu postoje zakoni koji se bave pitanjem odnosa ljudi prema životinjama, biljkama, vodi i zemlji i s Božjom kreacijom u najširem značenju. Čovjek se podučava da o njima treba brinuti te da prihvati njihovo pravo na život i postojanje u harmoničnoj zajednici s čovjekom. Islam ne prihvaća slijepu dominaciju i iskorištavanje stvorenog, bez čovjekova promišljanja o njihovim pravima kao i promišljanju svojih dužnosti prema tom stvorenom svijetu. Čovjek nije gospodar prirode. Uzvišeni Bog je jedini Gospodar svega stvorenog. On nas je postavio za svoje zastupnika na zemlji s preciznim mandatom kojega trebamo brižno i pažljivo izvršiti. Na kraju ćemo morati svome Uzvišenom Gospodaru podnijeti izvještaj kako smo to izvršili i naravno On će ocijeniti kako smo tu dužnost obavili. Od te ocjene će zavisiti hoćemo li biti nagrađeni džennetskim (rajskim) užicima ili džehenemskim (paklenim) mukama.
|
