K R A T K I   P R I K A Z   I S  L A M A

POSLANIK ISLAMA - MUHAMMED IBN ABDULLAH (571 – 632)

Poslanik islama Muhammed ibn Abdullah od roda Hašimija iz plemena Kurejšija rođen je u Meki u Arabiji 20. travnja 571. godine a umro u Medini 08. lipnja 632 godine. Osnovne podatke iz njegova života pogledajte u odjeljku pod naslovom SUNET I HADIS.

ČETVORICA IZABRANIH HALIFA (632 -661)

Poslije Poslanikove smrti novoformiranom islamskom državom su vladali četvorica halifa koje su muslimani sami izabrali na tu funkciju.11

EBU BEKR (632 – 634)

Odmah nakon Poslanikove smrti za halifu je izabran Ebu  Bekr koga je sam Poslanik nazvao Es-Sidik – Iskreni. Bio je među prvima koji je primio islam i otac Poslanikove supruge Aiše. Poslanik ga je odabrao da mu bude saputnikom prilikom hidžre – preseljenja iz Meke u Medinu. Sa Poslanikom je učestvovao u svim bitkama. Čitav svoju, nemalu, imovinu je potrošio za potrebe zajednice. Poslanik ga je imenovao svojim zamjenikom u predvođenju muslimana u zajedničkoj molitvi kada bi bio spriječen da to osobno čini. Uživao je veliki ugled u zajednici.
Vladao je kratko ali je za zajednicu učinio mnogo. Kad je Poslanik umro mnoga plemena koja su samo formalno bila prihvatila islam i priznala Poslanikovu vlast su se pokušala odcijepiti a pojavilo se i mnogo lažnih poslanika koji su taj metež pokušali iskoristiti. Ebu Bekr je u prvoj godini svoje vladavine uspio skršiti sve te pobune i zavesti red u islamskoj državi. U drugoj godini njegove vladavine od Perzije je osvojena  čitava dolina rijeke Eufrat u Iraku a od Bizantije dobar dio Sirije.
Povjesničari su zapisali njegovu naredbu vojnicima, koja je poslije postala kodeks koga su se muslimanski vojnici držali, a koja je glasila: «Ne kršite zadanu riječ, niti pretjerujte u vjeri. Ne mrcvarite ubijene i ne ubijajte djecu, žene i starce. Ne sijecite drveće i ne palite usjeve. Ne koljite ovaca, goveda i deva osim koliko vam bude potrebno za hranu. Proći ćete pokraj nekih, koji su se osamili u svojim samostanima, pa ih pustite na miru i onome čemu su se odali».
Za vrijeme njegove vladavine je sakupljen Kur'an u jednu zbirku (mushaf). Učinili su to Poslanikovi pisari i najbolji poznavaoci Kur'ana.

OMER IBNUL-HATTAB (634 - 644)

Dok je još bio u bolesti, predosjećajući skoru smrt, Ebu Bekr je konsultirao mnoge ugledne i utjecajne prvake zajednice u svezi svoga nasljednika i dobio njihovu suglasnost da to bude Omer Ibnul-Hatab koga je u svojoj oporuci preporučio za to mjesto. Odmah nakon smrti Ebu Bekra, Omer i bi izabran na tu dužnost.
Za vrijeme Omerove desetogodišnje vladavine skoro u potpunosti je osvojeno slavno  Perzijsko carstvo, čitav Irak, Sirija, Palestina i Egipat. U povijesnim djelima je ostalo zapisano da su stanovnici Jeruzalema u tijeku opsade izrazili želju da se predaju halifi osobno. Halifa  je uslišao tu njihovu želju, otišao u Jeruzalem i osobno primio ključeve grada. Jeruzalem tako bi zauzet bez kapi krvi a halifa dade garancije jeruzalemljanima da će uživati građansku sigurnost i vjerske slobode i ostale su zapamćene njegove riječi kojima im se obratio: «O jeruzalemljani ! Imate ista prava ali i iste dužnosti kao i mi».
Za vrijeme njegove vladavine je uveden hidžretski kalendar. Naime odlučeno je da se za početak ere uzme Hidžra (preseljenje Poslanika i prvih muslimana iz Meke u Medinu) a da se vrijeme računa po mjesečevu kalendaru u kome je godina za deset dana kraća od sunčeve godine.

OSMAN IBNUL-AFFAN (644 - 656)

Bio je jedan od najuglednijih mekanskih prvaka i zet Muhammedov. Uz to je bio i jedan od Poslanikovih pisara Kur'ana i izuzetno darežljiv, tako da je sav svoj veliki imetak potrošio za potrebe zajednice.
Halifa Omer nije oporučio jednu osobu za halifu, nego je u svojoj oporuci naveo šest najugledinijih prvaka zajednice, među kojima je bio i Osman i oporučio da oni između sebe izaberu njegova nasljednika. Kad je Omer bio ubijen njegova oporuka je realizirana i ova šestorica su odlučila da nasljednik bude Osman ibn Affan.
Za vrijeme njegove dvanaestogodišnje vladavine islamska imperija se proširila na skoro čitavu sjevernu Afriku i sjeverno od Iraka sve do Armenije. Kako je izgrađena i snažna mornarica to su osvojeni mnogi otoci istočnog Sredozemlja sa Ciprom.

Pošto su i mnogi nearapi prigrlili islam uočene su mnoge nepravilnosti u recitiranju Kur'ana. Da ne bi došlo do iskrivljivanja Kur'ana izvršena je još jedna stroga recenzija Kur'ana, koji je za Ebu Bekra bio sakupljen u jednu zbirku, a onda je Kur'an umnožen i razaslat u sve krajeve imperije da se na osnovu tih redigiranih tekstova svijet poučava.

ALI IBN EBI-TALIB (656 - 661)

Pošto je halifa Osman bio ubijen za halifu je bio izabran Ali ibn ebi Talib. Ali je odrasta u Poslanikovu domu i bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom. Bio je jedan od pisara Kur'ana i slovio je kao jedan od najboljih poznavalaca islamskog nauka. Osim toga bio je veliki junak, učesnik skoro svih vojni i pobjednik u svim, mnogobrojnim, dvobojima kojima su u ono doba otpočinjale bitke. Islam je prihvatio još kao dječak.
Poslije izbora Alija za halifu, taj izbor nije priznao moćni namjesnik Sirije, Muavija. Potpomognut slavnim vojskovođom, osvajačem Egipta i mnogih drugih krajeva, Amr ibni Asom i još nekim drugim uglednicima, oružano se suprotstavio Aliju. Vođeno je nekoliko žestokih bitaka u kojima je Alijeva vojska odnijela pobjede. Muavija ni dalje nije priznavao Alija za halifu nego se i on proglasio halifom. Haridžije (jedna fanatična vjerska sekta, nastala tijekom tih borbi) iskova zavjeru ubiti i Alija i Muaviju. Uspjeli su, međutim, ubiti samo Alija. U Kufi, kuda je Ali premjestio prijestolnicu imperija, savjetovaše njegovu sinu Hasanu da se proglasi halifom, što on u prvo vrijeme i učini. Kada je, međutim, uvidio da će to izazvati dalja krvoprolića odreče se hilafeta i prizna Muaviju za halifu.

REZIME VLADAVINE PRVE ČETVORICE HALIFA

Kada je islam ujedinio zavađena arapska plemena, uspostaviše oni jednu državu i za kratko vrijeme proširiše njene granice do Indije, Kaspijskog mora i po sjevernoj Africi do neprohodne Sahare. Vrijeme prve četvorice halifa zove se u islamskoj povijesti doba El-hulefaur-raššiduna – halifa koji su bili na pravom putu, jer se smatralo da su ova četvorica halifa bili pravi zastupnici Božjeg poslanika i vladali u potpunosti po odredbama Kur'ana i suneta.
Osim brzog teritorijalnog širenja države, ovo vrijeme je poznato kao vrijeme širenja pismenosti i prosvijete. Prije islama većina Arapa je pripadala nomadskim plemenskim zajednicama, sa vrlo niskom stopom pismenosti. Sam Poslanik Muhamed, osim što je cjelokupno svoje djelovanje shvaćao kao prosvjećivanje (zato je predislamsko doba nazvano vrijeme neznanja - džahilijjeta), radio je i na općoj pismenosti. Možda, kao najbolji primjer, koliko je Poslanik pridavao pažnje pismenosti, može poslužiti slučaj zarobljenika iz bitke na Bedru. Naime, oni zarobljenici koji su bili pismeni mogli su dobiti slobodu čim bi deset muslimana naučili čitati i pisati. Nastavljajući u tom duhu, za vrijeme prve četvorici  halifa je postignuta opća pismenost cjelokupnog odraslog stanovništva.

UMAJJIDI   (661 – 750)

Osnivač ove dinastije je Muavija sin upravitelja Meke iz Poslanikova vremena Ebu Sufjana. Kada je Poslanik oslobodio Meku Muaviji su bile 23 godine i on je tada zajedno sa svojim ocem prihvatio islam. Zarana se počeo isticati bistrinom, općom naobrazbom i vojnim vještinama. Zato ga je halifa Ebu Bekr imenovao vojskovođom a Omer namjesnikom, prvo u Transjodaniji a potom u Siriji na kojoj dužnosti je ostao i za vrijeme Osmanova hilafeta. Kada je Ali izabran za halifu izvršio je smjenu svih namjesnika i svi su se pokorili toj njegovoj odluci osim Muavije. Kao što smo naprijed objasnili on se 661. godine proglasi halifom.
Muavija je sagradio veliku mornaricu i izvršio prvu opsadu prijestonice Bizanta Konsantinopolja (668.).
Prije svoje smrti 680. godine odredio je svoga sina Jezida za nasljednika prijestola i tako uveo nasljednu dinastiju na funkciji halife. Po ugledu na tada poznate dvorove, posebice Bizantski i Perzijski, uveo je dvorski ceremonijal i svu raskoš i ostalo što uz to ide, za razliku od svojih prethodnika (prve četvorice halifa) koji se svojim načinom života nisu razlikovali od ostalih, prosječnih građana. Tu praksu su nastavili i njegovi nasljednici na položaju halifa. Prijestolnica države je prenesena u starodrevni Damask gdje je izgrađena i danas velelijepna Umajjiska džamija.
Vladavinu ove dinastije su pratili mnogi unutarnji sukobi posebice sa Haridžitima, koji su smatrali da su Umjjidi uzurpirali halifsku vlast i Šijama koji su smatrali da ta vlast pripada Aliju i njegovim potomcima. Ti sukobi su išli čak do dvovlašća. Tako se za vrijeme ove dinastije u Medini halifom proglasio i Abdullah ibn Zubejr. Abdullahovu vlast su priznavali u Arabiji i Iraku. Poslije su Šije pozvali Alijeva sina Husejna u Kufu, da se tamo proglasi halifom, ali ga je umajjidska vojska presrela na Kerbeli i učinila veliki masakr nad njim i skoro kompletnom porodicom Muhammedovih potomaka.
Za vrijeme ove dinastije se nastavila daljnja ekspanzija islamske države. Tako je za njihova vremena država proširena, na sjeveru, na srednju Aziju i većinu krajeva Male Azije, na istoku, na čak neke dijelove današnje Kine, u Africi, na Sudan, Berberska područja u Sahari i sjeverozapadnoj Africi, u Sredozemnom moru na većinu otoka, a najpoznatije je osvajanje Španjolske.
Naime 711. godine vojskovođa Tarik ibn Zijad sa 12. 000 vojnika pređe u Španjolsku. Mjesto njegova stupanja na tlo Španjolske dobi naziv Džebelut-Tarik – Tarikovo brdo, koji europeizirani naziv mi danas izgovaramo kao Gibraltar. Za nekoliko godina čitava Španjolska bi osvojena. Muslimani su bili prešli i Pirineje i osvojili neke gradove južne Francuske kao što su Bordo. Daljnja nadiranja su zaustavljena kada je Franačka vojska pod komandom Karla Martela kod Poatijera (732.) porazila muslimansku vojsku. Španjolska je, međutim, idućih 8oo godina ostala kao muslimanska cvjetna  i prosperitetna pokrajina Andalus.
U ovoj dinastiji se izdvaja jedan halifa koji je u islamskoj povijesti ostao zapamćen po svojoj skromnost i pobožnosti. Neki ga čak svrstavaju uz prvu četvoricu, pravednih halifa, kao petog. To je Omer ibn Abdul-Aziz koji je vladao od 717. do 720. godine.