Dani Bijele trake u Zagrebačkom Islamskom centru na Borovju PRIJEDORSKE SVJEDOKINJE KOJE SU POKRENULE SVIJET Trećega dana Dana bijelih traka u Zagrebu, održane pod naslovom PRIČE ŽENA IZ PRIJEDORA, u Kongresnoj dvorani „Salim Šabić“ gostovale su gospođe Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac, dame koje su preživjele zatočeništvo u sabornom logoru Omarska, jednom od najpoznatijih srpskih logora u Bosni i Hercegovini. U prigodnom programu na Tribini su gostovale i zastupnica u Hrvatskom saboru Gordana Sabol i predsjednica Vijeća žena našeg Medžlisa Azra Omanović, dok je sama večer započela prigodnim programom kojega su nam priredili gosti iz Sarajeva. Prepuna dvorana „Salim Šabić“ svjedočila je impresivnoj priči prijedorskih zatočenica logora Omarska, a izvanrednom ozračju cijele večeri znatan je prilog dala i muallima, prof. Lamija Alili koja je svojim decentnim i znalačkim vođenjem itekako doprinijela da nam ta večer ostane zauvijek u sjećanju. Ovdje donosimo uvodnu riječ gospođe Lamije Alili. Bujrum. U program trećeg Dana bijelih traka koje su našem Centru održavaju u organizaciji Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, Vijeća Bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba te Medžlisa IZ-a Zagreb / Vijeće žena i omladine, na najbolji način uvedeni smo kur'anskim ulomcima koje je interpretirao Ammar ef. Efendić iz Sarajeva, te dvjema kasidama u interpretaciji imama sarajevskog Medžlisa, Šerifa Delića, Mustafe Isakovića, Ammara Efendića, Edina Hamzakadića i Hazima Lepira. Grupa njih iz BiH i Hrvatske promijenila je način na koji svijet i pravosuđe tretiraju zločine. Svjedočenje žena koje su večeras sa nama učinilo je upravo to. Stoga vas molim da jednim velikim pljeskom dobrodošlice i zahvalnosti skromno nagradimo gospođe Nusretu Sivac i Jadranku Cigelj. Pozdravimo i gđu. Gordanu Sobol, saborsku zastupnicu i predsjednicu Odbora za ravnopravnost spolova koja je večeras također sa nama. Žene u svijetu mijenjale su povijest. Hrabrost koju su ove žene pokazale, istupajući naprijed i dijeleći svoje priče, ukazuje na potrebu da se prekine šutnja i razbije stigma koja okružuje seksualno nasilje počinjeno tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bilo je dana kada su molile da ih ubiju, da im skrate muke. Bilo je momenata kada su neizmjernu osjećale bol u grudima a pri tome mislile da umiru od srčanog udara te se zahvaljivale Bogu. Večeras ćemo svjedočiti priči o ženama, prijateljicama, pravnicama po struci, koje su bile zatočene, sistematski mučene i ponižavane u logoru Omarska kod Prijedora. Gospođe Nusreta Sivac i Jadranka Cigelj, dvije su od 37 žena koje su stražari silovali u logoru Omarska, a osim žena, u logorima je bilo i oko 3.500 muškaraca, od kojih su stotine ubijeni. Njihovi dani u logoru bi počinjali brojenjem tijela muškaraca koji su preko noći do smrti mučeni. Tijekom dugih dana prisilnog rada u logorskom restoranu, žene su slušale vriske mučenih muškaraca koji su pozivali u pomoć i molili za milost, glasovima koji su postepeno jenjavali dok ne bi na koncu potpuno utihnuli. Potom bi stražari natjerali žene da čiste sobe za ispitivanje, pune krvavih kliješta i pendreka. Noću bi stražari dolazili i odvodili žene, jednu po jednu, na silovanje. Nakon što su oslobođene, njih dvije su svoju ličnu borbu za preživljavanje pretvorile u veću borbu za pravdu, zajedno sa drugim ženama sličnih iskustvima i uspjele u svom cilju da se silovanje uvrsti među ratne zločine pred Međunarodnim sudom za ratne zločine. Nažalost, na vrlo tragičan način i grad Prijedor je sebi osigurao posebno mjesto u povijesti. Prema podacima UN-a od 1992-1995. u Bosni i Hercegovini je silovano između 20 i 50 tisuća žena. Premda je Ženevskom konvencijom iz 1949. godine silovanje zabranjeno, nijedan sud nikada nije podigao optužnice za taj zločin sve dok gospođe Sivac i Cigelj nisu predočile svoje ogromne dokaze. Međunarodni je sud osudio, 2001. godine, 8 bosanskih Srba za seksualno zlostavljenje u Bosni, a optužnica je temeljena na iskazima Nusrete Sivac i Jadranke Cigelj te iskazima koje su prikupljale godinama, uvjeravajući žene žrtve da prekinu svoju šutnju. Godinu dana kasnije, Sud je optužio osam bosanskih Srba za seksualne zločine u istočnoj Bosni – presuda na temelju iskaza koje su prikupile Sivac i Cigelj. To je bio prvi put u povijesti da je jedan međunarodni sud teretio nekoga isključivo za zločine seksualnog nasilja. U BiH imamo nešto manje od 40 osoba kažnjenih pravosnažnim presudama za zločine silovanja i seksualnog nasilja iz rata, što je, imajući u vidu obim ovog zločina, samo jedna kap u moru. U budućnosti će biti još teže osuđivati ove zločince zbog činjenice da žrtve i svjedoci umiru ili imaju sve manje vjere u pravosudni sistem i volje da svjedoče. Zamolit ćemo zato naše gošće, ove heroine koje će ući u povijest, da se, po tko zna koji put osvrnu na najteže životne trenutke isključivo s namjerom da nas probude iz zna; s namjerom da shvatimo da rat još uvijek traje i trajat će dok god ne budu kažnjeni počinitelji ovih gnusnih zločina i dok žrtve ne dobiju kakvu takvu satisfakciju za pretrpljene boli. Iako je film kojeg pogledasmo sniman prije 17 godina vjerujemo da vaša borba sa duhovima prošlosti. Budući ste pravnice, jedna od vas i bivša sutkinja, pokušajte nam reći što vam je davalo snage da izdržite strahote ali i sve ono što je slijedilo? Tko vam je pružao podršku, od koga ste je očekivali a ona je izostala? Kakva je danas situacija, idu li zakoni u BiH „na ruku“ žrtava kada je u pitanju pravo na odštetu? Budući da živite u Prijedoru u kojem lokalna zajednica i dalje negira počinjene zločine, smatrate li mogućim da vaša priča jednom bude prihvaćena i u vašem gradu na Sani? Možda da se osvrnete na život u gradu u kojem susrećete zločince koji su vam obilježili život? Naposljetku, jeste li barem donekle zadovoljne s ishodima vaše dugogodišnje bitke za pravdu; možete li reći da ste postigle barem kakvu takvu satisfakciju? Ljudska i civilizacijska budućnost mora biti prinuđena sebe odrediti prema genocidu u Prijedoru, Srebrenici i drugim bosanskim stratištima. Iako nas vjera uči da praštamo i budemo samilosni, nije na odmet prisjetiti se i one Voltairove koja kaže „Tko oprašta zločin postaje njegov suučesnik“. Zato preživjeli imaju velik dug prema žrtvama. To je svjedočenje o istini. A tko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrti i silovanja nedužnih Prijedorčana i Prijedorčanki? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti. Ovakve manifestacije trebaju pomoći da se nikada ne zaboravi Prijedor, Kozarac, Banja Luka, Trebinje, Višegrad, Foča, Srebrenica... Ovakve manifestacije trebale bi pomoći da se školovana i pametna mladost vrati na prijedorsko i sva druga korza u Bosni i Hercegovini. Vjerujemo da ove dame neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za stradale, dok ne bude mira za preživjele i dok se ne ne izgradi budućnost za nesrbe u Prijedoru. Ne smijemo dopustiti da zločini počinjeni u Prijedoru budu zaboravljeni jer postoji još samo jedna stvar koja je gora od svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. A to je zaborav!