13. studenoga 2026. predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija akademik dr. Aziz ef. Hasanović u Zagrebačkoj džamiji održao je hutbu u povodu Dana vakifa, koji će u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj biti obilježen sutra, 14. studenoga.

Dan vakifa ustanovljen je odlukom Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj na godišnjicu preseljenja na ahiret rahmetli muftije Ševke ef. Omerbašića, a ove će se godine obilježiti po drugi put. Tim će povodom biti uručene vakufname najvećim darovateljima i vakifima, čime će se odati priznanje onima koji su svojim darivanjem i uvakufljenjem imovine dali trajan doprinos razvoju i unapređenju Islamske zajednice u Hrvatskoj.

U središtu današnje hutbe bile su teme vakufa, dijeljenja imetka na Allahovu putu i važnosti darivanja, uz podsjećanje na vrijednost trajnog dobra i odgovornost čovjeka prema imetku koji mu je povjeren.

Današnja hutba bila je jedinstvena hutba koja je pročitana na džuma-namazu u svim mežlisima Islamske zajednice u Hrvatskoj, odnosno u svim džamijama, islamskim centrima i mesdžidima na području Republike Hrvatske.

Hutbu muftije Hasanovića prenosimo u cijelosti.

Draga i poštovana braćo,

Hvala pripada Uzvišenom i Milostivom Allahu dž. š., Stvoritelju našem i svega postojećeg, Vladaru Sudnjega dana, Sveopćem Dobročinitelju, na uputi, kao i na neizbrojivim blagodatima kojima nas svakodnevno časti bez ikakve naknade, bez naše zasluge, iz Svoje neizmjerne dobrote i neiscrpne riznice.

Hvala Allahu dž. š. i na pomoći u iskušenjima. Budimo Mu i na njima zahvalni, učimo iz njih i jačajmo svoju vjeru u Njega kroz njih.

Svjedočimo postojanje Jednoga i Jedinoga Boga i da je Muhammed, a. s., Njegov sluga i poslanik, na kojeg salavat i selam donosimo, koji je poslan kao milost nama i svim svjetovima s Objavom koja razdvaja istinu od neistine i koja nas pravim putem upućuje.

Molimo Allaha dž. š. da se smiluje svim muslimanima, da nam oprosti grijehe naše, omili nam vjeru i učvrsti je u našim srcima te da bude u pomoći svima koji su u iskušenju i nevolji, koji su izloženi zulumu i nasilju, a posebno muslimanima u Gazi i Palestini.

Sutra se, draga braćo, u našoj Zajednici obilježava Dan vakifa, koji je odlukom Mešihata ustanovljen na godišnjicu preseljenja na ahiret rahmetli muftije Ševke ef. Omerbašića i koji ćemo sutra, ako Bog da, obilježiti po drugi put.

Stoga u ovoj hutbi želimo ukazati na značaj vakufa, ali i općenito dijeljenja na Allahovu dž. š. putu, u što vakuf svakako spada sam po sebi.

Nerijetko smo na hutbama, kada govorimo o dijeljenju imetka koji nam je povjeren na upravljanje i korištenje, spominjali ajet koji je citiran na početku, a nalazi se u suri El-Bekare, u kojem Allah dž. š. kaže:

مَّثَلُ ٱلَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمۡوَٰلَهُمۡ فِي سَبِيلِ ٱللَّهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنۢبَتَتۡ سَبۡعَ سَنَابِلَ فِي كُلِّ سُنۢبُلَةٖ مِّاْئَةُ حَبَّةٖۗ وَٱللَّهُ يُضَٰعِفُ لِمَن يَشَآءُۚ وَٱللَّهُ وَٰسِعٌ عَلِيمٌ

„Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah povećava kome On hoće. Allah je neizmjerno darežljiv i Onaj Koji sve zna.“

Citirani ajet nedvosmisleno upućuje na dvije činjenice: prva je da je Allah dž. š. taj koji nam daje imetak na korištenje te ga povećava kome On hoće, a druga je da nas poziva da dodijeljeni imetak i sami dijelimo na Njegovu putu, odnosno na sve ono čime će On biti zadovoljan, ukoliko i sami želimo biti od onih kojima će se imetak uvećavati.

Velika je vjerojatnost da se svatko od nas našao u nekom trenutku svoga života u teškoći, bilo da je ona materijalne, emocionalne, moralne ili bilo koje druge prirode. U tim trenucima svaki čovjek osjeća pritisak, bez obzira na to koliko na nekome možemo vidjeti da je u iskušenju.

Dova poslanika Muhammeda, a. s., dodatno naglašava težinu iskušenja siromaštva i neimaštine, budući da je od njih tražio zaštitu zajedno sa zaštitom od nevjerstva:

اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِكَ مِنَ الْكُفْرِ وَالْفَقْرِ

„Allahu moj, utječem Ti se od nevjerstva i siromaštva!“ (Ebu Davud)

Otkud poveznica između Dana vakifa, iskušenja i dove koju je učio poslanik Muhammed, a. s.? Iako ih je mnogo, navest ćemo tri najznačajnije:

Materijalno stanje osobe utječe na njezino stanje duha. Obilje brige koju nosi, viđenje vlastite situacije kao bezizlazne, zaboravljanje na činjenicu tko je jedini koji nam pruža opskrbu – sve to olakšava ljudima koji se nađu u toj situaciji činjenje djela koja nikada inače ne bi napravili.

Zbog utjecaja koji neimaština može imati na osobu, poslanik Muhammed, a. s., učio je dovu Allahu dž. š. da ga zaštiti od nje.

Dijeljenje na Allahovu putu uvećava imetak te ova praksa nije ograničena niti uvjetovana količinom, već isključivo čistim nijjetom. Pored toga, nepovjerenje u ovu Allahovu dž. š. poruku vodi nas ka škrtosti, koja je spomenuta u 268. ajetu sure El-Bekare:

ٱلشَّيۡطَٰنُ يَعِدُكُمُ ٱلۡفَقۡرَ وَيَأۡمُرُكُم بِٱلۡفَحۡشَآءِۖ وَٱللَّهُ يَعِدُكُم مَّغۡفِرَةٗ مِّنۡهُ وَفَضۡلٗاۗ وَٱللَّهُ وَٰسِعٌ عَلِيمٞ

„Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“

Pitanja koja bismo si sami trebali postavljati i, što je još važnije, na njih iskreno sami sebi odgovoriti, u onim trenucima kada smo uspjeli svoj nijjet očistiti i kada smo u stanju zanemariti sve neke druge dunjalučke razloge ili eventualne koristi koje bismo mogli imati, sljedeća su:

Imam li dovoljno da mogu i udijeliti na Allahovu dž. š. putu?

Je li moj izgovor za nedijeljenje na Allahovu dž. š. putu zaista opravdan?

Jesam li zanemario/zanemarila da je i ovo što posjedujem, ma koliko to bilo, od Allaha dž. š., koji me potiče da koristim tu imovinu na Njegovu putu?

Jesam li potpuno ignorirao/ignorirala činjenicu da samo tako mogu imati više, ako se budem trudio/trudila biti medij kojim će se Božja volja provoditi?

Za olakšicu u odgovaranju trebali bismo imati na umu prethodno navedene ajete. Posebno bismo se trebali zapitati jesmo li od onih koji potpadaju pod kategoriju ljudi za koje Allah dž. š. kaže:

وَفِي أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ لِلسَّائِلِ وَالْمَحْرُومِ

„…a u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.“

(Ez-Zarijat, 19)

Draga braćo i sestre, Allah dž. š. ne duži nikoga od nas preko naših mogućnosti, ali pokušajmo biti iskreni prema sebi i zaista ocijeniti koje su naše stvarne mogućnosti.

Ovaj poziv nije radi materijalnog traženja, već radi obračuna sa samim sobom na ovom svijetu, da bi nam bilo lakše na budućem, odnosno da smanjimo marginu pogreške koliko je god to moguće.

Sutra je, kako rekosmo, Dan vakifa. Mi smo se svi upoznali sa svijetlim primjerima iz povijesti, od Ibrahima, a. s., Muhammeda, a. s., Osmana, r. a., Gazi Husrev-bega i brojnih drugih dobrotvora koji su ostavili vakufe iza sebe.

Međutim, i spominjanje ovih veličanstvenih primjera kao da nas nekada obeshrabri pa pomislimo: „To je bilo u to vrijeme“ ili „Lako je bilo njemu, on je imao“, a zaboravljamo na hadis da tko pomogne u izgradnji, primjerice, džamije, pa makar u vrijednosti ptičjeg gnijezda, Allah će mu napraviti dvorac u Džennetu.

Znači, količina nije opravdanje, draga braćo. Nijjet je ključan.

Za kraj bih spomenuo nekoliko primjera iz današnjice.

Prvi je da, hvala Allahu dž. š., svakoga dana netko uplati donaciju za vakuf za otkup zemlje i izgradnju naše škole. Znači, svijest je dobra kod značajnog dijela naših džematlija. Oni su očistili svoj nijjet i redovito putem trajnog naloga uplaćuju koliko mogu, dok drugi to učine odjednom. Molim Allaha dž. š. da ih obilno nagradi, kako je i obećao.

Drugi primjer su osobe koje su u posljednjih nekoliko godina izdvojile vrijednosti veće od 10.000 pa i od 50.000 eura, dajući u novcu ili u nekretninama. Dvije su odlike tih osoba: bile su u mogućnosti i nisu zaboravile da im je to Allah dž. š. dao.

Tako smo prošle godine imali uvakufljenje kuće koju je uvakufio g. Hajriz Brčvak.

Treći primjer je primjer iz prošlog mjeseca, kada je Ismeta Huremović iz Tara uvakufila Islamskoj zajednici sve što je imala, u vrijednosti koja premašuje 300.000 eura.

Ona je mogla u svojim poznim životnim godinama uraditi što je htjela s tom imovinom, a ona je izabrala ostaviti trajno dobro – vakuf – i da joj teku dobra djela do Sudnjega dana.

Allah dž. š. otvorio je njezino srce, otvorio je njezine oči da vidi da će na kraju sve iza nas ostati, dok ćemo samo dobra djela ponijeti.

Ona i brojni drugi su Gazi Husrev-begovi današnjice, pa i onaj koji je imao jedan euro pa je i njega dao, nadajući se Allahovoj dž. š. nagradi.

Ovi primjeri govore, draga braćo i sestre, da kada nešto želimo, kada Allah dž. š. otvori naša srca, mi to i uradimo.

Zapamtimo jedno: sve što uložite u vakuf, uložili ste za sebe, jer od njega koristi ima cijela Zajednica, a ne samo pojedinac.

Imami, kada pozivaju, oni nude priliku za česmu trajnog dobra koja će teći do Sudnjega dana. Zato pokušajmo sebi odgovoriti na prethodno navedena pitanja i dozvolimo sebi da zaslužimo Božju milost i Božje zadovoljstvo, bivajući od onih za koje se, kao što se u hadisi-kudsijji veli, kaže:

„Moj rob se ne može približiti Meni nečim Meni dražim od onoga što sam mu propisao (farzova). Moj rob će Mi se neprestano približavati dobrovoljnim djelima (nafilama) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom uzima i njegova noga kojom hodi. Ako od Mene nešto zatraži, Ja ću mu to sigurno dati, a ako zatraži Moju zaštitu, Ja ću ga sigurno zaštititi.“

Molim Allaha dž. š. da ukabuli naše farzove i naša dobra djela i da budemo od opisanih u gornjem hadisi-kudsijji. Amin!