Postoje ljudi čiji se život ne može mjeriti samo godinama koje su proživjeli, dužnostima koje su obnašali ili djelima koja su iza sebe ostavili. Njihova se veličina prepoznaje, možda i najviše, u vremenu koje dolazi poslije njih, u vrijednostima koje nadživljuju svoje utemeljitelje i u ljudima kojima su svojim djelovanjem pokazali da je moguće ostaviti trag dublji od vlastitoga vremena. Među takve ljude pripada rahmetli muftija Ševko ef. Omerbašić.

Dvije godine nakon njegova preseljenja na ahiret, njegovo ime ne spominjemo samo kao ime čovjeka koji je postao dio povijesti Islamske zajednice u Hrvatskoj. Spominjemo ga kao ime jednoga razdoblja, kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, ali i kao podsjetnik na vrijeme u kojem je trebalo imati viziju, hrabrost i vjeru da se ono što još ne postoji može izgraditi za generacije koje dolaze.

Njegov nasljednik, muftija akademik dr. Aziz ef. Hasanović, sažeo je njegovu povijesnu ulogu u dvije iznimno znakovite odrednice, nazvavši ga „čovjekom institucijom“ i „pečatom jednog vremena“. U tim riječima sadržana je možda najpreciznija ocjena njegova životnog djela. Njegov život i rad postali su neraskidiv dio povijesti muslimana ovoga prostora, ali i širega hrvatskog društvenog i kulturnog života.

Rođen 9. lipnja 1945. godine u Ustikolini, na obalama Drine, svoj je životni i intelektualni put započeo u ozračju bosanske tradicije, a nastavio ga obrazovanjem u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu i studijem arapskoga jezika i islamskih znanosti u Libiji, a zatim i dolaskom u Zagreb 1975. godine.

U godinama koje su slijedile, sve do umirovljenja 2012. godine, muftija Omerbašić bio je jedan od ključnih nositelja i graditelja Islamske zajednice u Hrvatskoj. Obnašajući dužnosti zagrebačkog imama, glavnog imama, a potom i prvog predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, dao je izniman doprinos njezinu organizacijskom, pravnom i infrastrukturnom oblikovanju. Njegov zadadatak nije bio nimalo lagan; trebalo je stvoriti uvjete da muslimani u Hrvatskoj svoju vjeru, vjerski identitet i zajednički život mogu razvijati u slobodi, dostojanstvu i punini institucionalne organiziranosti.

U tom je nastojanju Zagrebačka džamija postala jedno od najprepoznatljivijih svjedočanstava njegova životnog opredjeljenja. Izgradnja Islamskog centra u Zagrebu zahtijevala je iznimnu viziju, upornost, diplomatsku umješnost i sposobnost okupljanja ljudi oko zajedničkog cilja. Kako je istaknuo muftija Hasanović, za ostvarenje takvoga pothvata trebalo je mnogo mudrosti, snage, lobiranja i sredstava. Prikupiti osam milijuna dolara u tadašnjim društvenim i političkim okolnostima te izgraditi kompleks takvih razmjera bio je pothvat koji je nadilazio uobičajene okvire institucionalnog djelovanja. Danas je Islamski centar u Zagrebu mnogo više od vjerskoga objekta. On je duhovno, kulturno i obrazovno središte, arhitektonski simbol Zagreba i mjesto susreta, a njegova prepoznatljivost svjedoči o dalekovidnosti ljudi koji su imali hrabrosti zamisliti i ostvariti nešto trajno. Zagrebačka džamija zato je i danas više od građevine – ona je materijalizirana vizija jednog vremena i svjedočanstvo o ljudima koji su imali hrabrosti tu viziju učiniti stvarnošću.

No, povijesna uloga muftije Omerbašića nije se iscrpljivala u izgradnji institucija i vjerske infrastrukture. U vremenima velikih političkih i društvenih previranja, osobito tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu, pokazao je da vjersko vodstvo podrazumijeva i odgovornost prema čovjeku u njegovoj nevolji, bez obzira na njegovo podrijetlo i okolnosti u kojima se našao. Njegovo djelovanje u ratnim godinama bilo je obilježeno nastojanjem da bude most komunikacije između dvaju zemalja, ali i glas razumijevanja, solidarnosti i humanosti.

Posebno mjesto u njegovu djelovanju pripada i diplomatskim nastojanjima u vrijeme međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Svojim ugledom, poznavanjem međunarodnih prilika i vezama s islamskim svijetom, muftija Omerbašić dao je vrijedan doprinos afirmaciji hrvatske neovisnosti. Prema svjedočenju muftije Hasanovića, zajedno s tadašnjim ministrom Zvonimirom Šeparovićem sudjelovao je u lobiranju unutar tadašnje Konferencije islamskih zemalja, što je pridonijelo tome da čak četrdeset zemalja prizna Republiku Hrvatsku. Taj podatak posebno osvjetljava jednu manje poznatu, ali iznimno važnu dimenziju njegova djelovanja: sposobnost da, ostajući duboko ukorijenjen u vlastitom vjerskom pozivu prepozna i prihvati odgovornost prema široj društvenoj zajednici i zemlji u kojoj je živio i djelovao.

Njegov doprinos prepoznat je i na najvišim državnim razinama. Odlikovanja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja su mu dodijelili njihovi najviši državni predstavnici, potvrda su društvenog značaja njegova djelovanja. No, možda još snažnije od formalnih priznanja govori poštovanje koje je uživao među ljudima različitih vjerskih, nacionalnih i svjetonazorskih pripadnosti. Muftija Hasanović prenio je i dojmljiva svjedočanstva ljudi koji su muftiju Omerbašića nazivali, uz kardinala Franju Kuharića, duhovnim ocem Republike Hrvatske. Bez obzira na to kako se takve ocjene tumačile, one svjedoče o širini njegova društvenog utjecaja i o povjerenju koje je svojim djelovanjem izgradio.

U njegovu je javnom i društvenom djelovanju posebno mjesto pripadalo međureligijskom dijalogu. Nije ga razumijevao kao protokolarnu susretljivost ni kao prigodnu gestu dobre volje, nego kao izraz zrelosti vjere i poštovanja prema ljudskom dostojanstvu. Bio je svjestan da različitost ne mora biti razlog udaljavanja, da čvrstina vlastitoga identiteta ne zahtijeva zatvaranje prema drugome te da se istinsko razumijevanje rađa ondje gdje ljudi, ne odričući se vlastitih uvjerenja, pronalaze prostor uzajamnog poštovanja.

Muftija Omerbašić bio je jedan od utemeljitelja onoga što nazivamo teologijom dijaloga u hrvatskom kontekstu. U vremenu nakon Drugoga vatikanskog koncila, kada se Katolička crkva snažnije otvarala međureligijskom susretu, muftija Omerbašić bio je jedan od sugovornika koji su tom susretu dali sadržaj, ozbiljnost i kontinuitet. Razumijevao je da se sve može zamjeniti i da apsolutno sve ima alternativu, osim međureligijskog dijaloga. To je izrazito vrijedilo u teškim vremenima kada su rane bile duboke a podjele snažne.

Posebnu vrijednost ima i svjedočanstvo njegova nasljednika, muftije Aziza ef. Hasanovića, koji je istaknuo da je čak 32 godine proveo uz muftiju Omerbašića, prateći njegove napore, trud i predanost. Takvo svjedočanstvo ima posebnu težinu jer ne dolazi samo iz institucionalne perspektive, nego iz neposrednog iskustva čovjeka koji je izbliza promatrao nastajanje i razvoj djela koja su obilježila jedno razdoblje.

Možda se upravo u tome krije ključ razumijevanja njegova nasljeđa. Njegov život nije bio samo niz dužnosti, projekata i ostvarenih ciljeva. Bio je to kontinuitet jedne ideje: da se zajednica gradi strpljivo, da se institucije stvaraju za budućnost, da se vjera potvrđuje odgovornošću, a čovjekovo dostojanstvo čuva poštovanjem prema svakome.

Danas, kada se osvrćemo na njegovo djelo, ne možemo a da ne primijetimo kako vrijeme postupno odvaja prolazno od trajnog. Mandati prestaju, funkcije se predaju drugima, naraštaji se smjenjuju, ali ono što je izgrađeno na predanosti, znanju i iskrenom uvjerenju nastavlja živjeti. Znakovito je da je Islamska zajednica u Hrvatskoj 2025. godine Institutu za arapski jezik i islam u Zagrebu dala ime upravo po muftiji Ševki ef. Omerbašiću. Time je njegovo ime uliveno u izvor stjecišta znanja, ne ostavši samo u memoarima i knjigama žalosti.

Ipak, nijedno priznanje, naziv ili spomen-obilježje ne može u potpunosti obuhvatiti ljudsku dimenziju jednoga života. Iza javnih funkcija i povijesnih ostvarenja ostaje čovjek – ljudsko biće: sa svojim riječima, susretima, razgovorima, odlukama i tragom koji je ostavio u svojim sugovornicima i onih koji su ga poznavali. Upravo će ta osobna dimenzija, uz sve ono što je učinio za Islamsku zajednicu i društvo, ostati važan dio sjećanja na muftiju Ševku ef. Omerbašića.

Dvije godine nakon njegova preseljenja, ostaje spoznaja da postoje životi koji se ne završavaju odlaskom njihova nositelja. Oni nastavljaju trajati u djelima i vrijednostima koje su prenesene drugima. Muftija Ševko ef. Omerbašić pripadao je ljudima čije se nasljeđe ne iscrpljuje u prošlosti, nego ostaje izazov i nadahnuće budućnosti.

Za one koji ga nisu poznavali osobno, a slušajući anegdote njegovih suvremenika, svatko je mogao osjetiti kolanje duha koji čini nazočnost rahmetli muftije jednostavno živim.

Neka mu Uzvišeni Allah podari Svoju milost, oprost i najljepše mjesto u džennetu, a njegovoj obitelji, suradnicima i svima koji ga se s poštovanjem sjećaju podari sabur i utjehu.

Rahmetullahi alejhi.

Mag. Tarik ef. Kohnić

___________________________

31. listopada delegacija Mešihata na čelu s muftijom Hasanovićem posjetila je mezar rahmetli muftije Omerbašića zajedno s obitelji. U petak 6. studenoga u 12 i 15 biće poklonjena hatma-dova, dok će u subotu 14. studenoga se obilježiti Dan vakifa koji se vezuje za ime rahmetli muftije.