NADA U ALLAHOVU MILOST

Sva zahvala pripada samo Uzvišenom Allahu dž.š., Milostivom i Samilosnom! Salavat i selam na našeg Poslanika Muhammed, a.s., njegovu obitelj, ashabe i cijeli ummet. Draga braćo i cijenjene sestre u vjeri, poštovani džemaate!

 

Jednom prigodom rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ''Ja i vi smo slični čovjeku koji je naložio vatru u koju počeše padati skakavci i leptiri, a on ih poče tjerati od vatre. I ja vas čuvam od vatre, a vi mi izmičete iz ruku!" Obraćajući pažnju na ovu sliku vidimo čovjeka koji je u noći naložio vatru na otvorenom oko koje se, zbog njene svjetlosti, okupljaju skakavci i leptiri koji bi u nju upadali nakon što ih dohvati njen plamen. Iako ih taj čovjek tjera od vatre, ipak mnogi insekti završe u plamenu.

 

Tako i Poslanik, a.s., iz ljubavi prema svakom insanu ljude odvraća od grijeha a oni mu „izmiču iz ruku“. Nije rekao Poslanik, a.s., „ispadaju mi“ već „izmiču mi iz ruku''. Iz želje da se svako spasi, Poslanik, a.s., se bori za svakog čovjeka pa i grješnika živeći u nadi u njegovo izbavljenje sve dok čovjek, svojom voljom, ne „isklizne iz ruku“ koje ga spasit žele.

 

Iz ovog primjera možemo zaključiti da se ovdje prepliće nekoliko pojmova/stanja: ljubav, milost, strah i nada. Sve navedeno je spona na relaciji čovjek – Bog! Čovjek gaji ljubav prema Gospodaru, boji Ga se i nada se Njegovoj milosti.

 

Za vjernika je najbolje kada se sve to dovede u ravnotežu, kada sve ima dobar balans. Ni u čemu ne treba pretjerivati a to je ono što se od vjernika traži. U islamu za sve ima mjera.

 

Prenosi se da je hazreti Alija rekao jednom od svojih sinova: ''O, sine, boj se Allaha tako da vidiš (zamisliš) da kada bi došao pred Njega sa svim dobrima stanovnika Zemlje, to neće biti primljeno od tebe. I nadaj se od Allaha tako da vidiš (zamisliš) da kada bi došao pred Njega s grijesima stanovnika Zemlje, da će ti se oprostiti.''

 

Hazreti Omer je još konkretniji pa je rekao: ''Kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u vatru osim jednog čovjeka, ja bih se ponadao da ću biti taj. A kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u Džennet osim jednog, ja bih se bojao da ne budem taj.'' U ovom slučaju kod hazreti Omera ovladava nada jer nas i naš Gospodar na to potiče u u 53. ajetu sure Ez-Zumer “Reci: ‘O robovi Moji, koji ste u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.''

 

Složit ćemo se da je ovaj ajet jedna od najvećih vjerničkih nada da će nam Allah oprostiti i Svojom nas milošću  uvesti u Džennet.

 

Veličina Allahove milosti i ono što u nama budi nadu rečeno je u jednom hadisu. Poslanik milosti kaže: ''Allah je milost podijelio na stotinu dijelova. Za sebe je zadržao 99 dijelova, a samo jedan dio je spustio na zemlju.“ U ovaj dio ulazi i međusobna samilost među svim stvorenjima pa pak i kad životinja pazi gdje će stati nogom da ne zgazi svoje mladunče.

  

Sve vrste i oblici milosti sa kojima se susrećemo samo su jedan dio od Allahove milosti od koje je On najveći dio zadržao za Sebe kako bi nam se smilovao i oprostio na Dan kad nam bude najpotrebnije.

 

I taj jedan dio milosti koji nam je dat ponekad nam je i previše, jer mi smo ograničeni poput čaše u koju sipamo vodu do vrha i onda se ona prelije jer u nju više ne može da stane. Koliko puta nam se dogodilo da smo nekoga do koga nam je jako stalo i volimo ga, bar na trenutak odbacili od sebe kao što nekad učinimo sa našim malim dijetetom koje neizmjerno volimo. Ono se igra oko nas i jednog trenutka ga odmaknemo od sebe riječima poput: „Odmakni se malo, Boga ti, da dahnem.'' Jednostavno, nekad ne možemo izdržati preveliku dozu ljubavi jer smo ograničeni.

 

Držimo ovdje važnim istaknuti a tiče se gore spomenute Allahove milosti, slijedeće; Bismilla kojom počinje svako naše dobro djelo i sureta u Kur'anu sadrži dva Allahova imena „Er-Rahman“ i „Er-Rahim“ koji u našem jeziku imaju značenje „Svemilosni“ i „Milostivi“. Prvo podrazumijeva Allahovu milost prema svim stanovnicima ovog i onog svijeta, a drugo se posebno odnosi na vjernike na Sudnjem danu.

 

Aiša, r.a., je prenijela da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Zaista ponekad čovjek radi djela džennetlije, a već je propisano da će on biti džehennemlija, pa kada se prikuči smrt, promijeni se pa počne raditi djela džehennemlija i na tome umre, te uđe u Džehennem. A ponekada čovjek radi djela džehennemlije, a već je propisano da će on biti džennetlija, pa kada se prikuči smrt, promijeni se pa počne raditi djela džennetlije i na tome umre, te uđe u Džennet." (Muttefekun alejhi)

 

Ovdje se radi o našoj iskrenosti u činjenju dobrih dijela. Možemo raditi dobra djela obavljajući molitve, posteći, dijeleći sadaku, pomagajući druge a u tomu ne biti iskreni i da nas Allah pred našu smrt razotkrije i da, ne daj Bože, loše završimo. Može se dogoditi i obrnuto da će grješnik, zbog lijepih osobina koje ima u sebi biti počašćen da će pred kraj života početi raditi dobra djela, na tome umrijeti i biti uveden u Džennet.

 

Čovjek se, a pogotovo vjernik, nikada  ne smije osjećati potpuno sigurnim. Vjerniku je cilj uravnotežiti nadu i strah. Kod ljudi najviše susrećemo obmane a malo spoznaje, zato Uzvišeni Allah kada opisuje vjernike, spaja ove dvije osobine (strah i nadu) i kaže u Kur'anu.  ''Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju.''

(Es-Sedžda, 16)

 

Nikada se ne smijemo zavarati zbog naših dobrih dijela već trebamo ustrajni biti i moliti Uzvišenog Allaha da naša srca učvrsti i da nam se smiluje, i moliti onako kako nas je Poslanik, s.a.v.s., podučio: „Allahumme ja mukallibel-kulubi, sebbit kalbi ala dinike“ – „O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!''

 

Prenosi se u jednoj predaji: ''Jedan pobožan Israilćanin posvetio se molitvi i šezdeset godina provede u hramu… Jednog dana pade kiša i zemlja ozeleni. On pogleda napolje i reče: 'Kad bih izašao i spomenuo Boga učinio bih više dobra'. Izašao je noseći sa sobom jedan ili dva kruha… Dok je tako hodao po zemlji, sretne ga jedna žena i otpoče s njim razgovor. Dugo su razgovarali, dok je on nije obljubio. (Svjestan grijeha kojeg je počinio) pao je potom u nesvjest… Kad se osvjestio sišao je u potok da se okupa. Potom je došao jedan prosjak i ovaj mu je dao znak da uzme ona dva kruha. Poslije toga pobožnjak je umro… Mjeren je onda njegov šezdesetogodišnji ibadet sa preljubom i pretegla je preljuba nad njegovim dobrim djelima. Kada su se njegovim dobrim djelima dodale nagrade za udjeljivanje ova dva kruha, pretegla su dobra djela i Allah mu je oprostio.''

 

Kako razumjeti ovu predaju? Provesti tolike godine u ibadetu, potom učiniti grijeh i onda, kajući se, udijeliti milostinju proces je kroz koji mnogi ljudi u životu prolaze. Težina počinjenog grijeha ne smije nas obeshrabriti na putu činjenja dobra jer Božija milost nad svim prednjači. On, Uzvišeni, raduje se našem povratku Njemu kroz naše iskreno pokajanje za počinjeni grijeh.

 

Veličinu Allahove milosti mi ne znamo iako je ona gore spomenutim hadisom naznačena. Milost kojom nam zrači naš Poslanik, a.s., je samo refleksija Allahove milosti jer je Poslanik poslan kao milost čovječanstvu a milost kojom mi zračimo samo je odsjaj Poslanikove, a.s., milosti. Božija milost, ponovo, sve nas na određeni način obavija.

 

Gubljenje nade u Allahovu milost opasnije je od samog grijeha, jer nadu u Allahovu milost ne gube osim pravi nesretnici. Uzvišeni Allah kaže: “Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr, 56.)

 

Ibn Abbas prenosi da je jedan čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o velikim grijesima! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.” (Taberani i Bezzar sa lancem čiji su prenosioci pouzdani)

 

Božji Poslanik a.s. kod ljudi uvjek afirmira dobro u njima, prelazeći preko njihovih loših postupaka.

‘‘Jednog dana Poslaniku a.s. dovedoše čovjeka koji se napio alkohola…kad ga ugledaše, njegovi drugovi povikaše: ‘‘Allah ga prokleo, često ga dovode pijanog!‘‘.. A Poslanik a.s. će na to: ‘‘Ne proklinjite ga, jer on voli Allaha i njegova Poslanika a.s. U jednom drugom slučaju za čovjeka koji je ukrao a ljudi ga osuđivali zbog toga, Poslanik a.s. je rekao: ‘‘Zašto kažete ukrao je a ne kažete uzeo je.‘‘  Poslanik a.s. riječima ublažava loš postupak. To je ono naše kad kad nekom ko laže kažemo da zaobilazi istinu.

 

Na Dan obračuna doći će čovjek pred Gospodara, pa će njegova djela biti vagana i prevagnut će loša djela. Allah Uzvišeni naredit će melekima da ga vode u Vatru. Taj čovjek će ići prema Vatri stalno se okrećući, pa će ga Allah pozvati da se vrati i upitati ga je li u svojoj knjizi djela našao neko loše djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. On će odgovoriti da nije. Zatim će ga Allah dragi upitati je li u svojoj knjizi djela naišao na neko dobro djelo koje nije uradio a da su mu ga meleki pripisali. Ovaj čovjek će opet odgovoriti da nije, pa će ga onda Allah Uzvišeni upitati: 'Pa zašto se onda stalno okrećeš, robe Moj?', a on će odgovoriti: 'Moje mišljenje o Tebi nije bilo ovakvo, moj Gospodaru. Ja sam se Tvojoj milosti nadao.' Tada će mu Allah dragi reći da ide u Džennet i da mu je oprošteno. A oprošteno će mu biti zbog lijepog mišljenja o Allahu i nade u Allahovu milost.'' (Ahmed)

 

Gospodar svih svjetova je Najmilostiviji. Ne gubimo nadu u Njegovu milost!

 

U Labinu, 26.06.2020. g. / 5. z-ka'de 1441.h.g.

Hazim ef. Bećirović