Hutba - Na kraju ramazana 

Zahvala i hvala pripadaju Allahu dž.š, Stvoritelju i Vladaru svih svjetova, a donosimo salavat i selam na poslednjeg Božjeg Poslanika, Muhammeda a.s. 

Drage džematlije, vjernice i vjernici, cijenjeni publikume, u posljednjim smo danima ramazana 2020.g. Ispraćamo mjesec koji je poseban u svakom u pogledu i koji nas promijeni, u pravilu, na bolje. Ovaj ramazan je bio poseban, u posebnim okolnostima i ostat će nam u sjećanju kao gotovo nijedan drugi ramazan jer nismo navikli da ramazansko vrijeme provodimo bez džemata, bez zajedničkih iftara, bez mogućnosti da budemo u džamiji/mesdžidu i upotpunimo ramazanski osjećaj. Neka i to bude pouka i ibret da je ovo sada ustvari to što imamo jer prošlost je iza nas a za budućnost nemamo garanciju kako, kada i kakva će doći.                                                                              

Poslanik Muhammed a.s. nas podučava vrlo mudro i svevremenski:  

„Iskoristi pet stvari prije drugih pet:  

- mladost prije starosti,  

- zdravlje prije bolesti,  

- bogatstvo prije siromaštva,  

- slobodno vrijeme prije zauzetosti  

- i život prije smrti.“ (Tirmizi) 

 

Stoga, ovaj sada trenutak, iskoristimo za svoje približavanje Allahu dž.š, vraćanje u svoj fitret ali za približavanje ljudima sa kojima dijelimo naše dunjalučke trenutke.                                                      

Zašto nam je tako lijepo u ramazanu i zašto ramazan tako utječe na nas? Kako to da nismo isti ali zaista, nismo isti u ramazanu i izvan ramazana?                                                                               

Odgovor bismo možda mogli pronaći u slijedećem: tokom mjeseca ramazana čovjek je u pojačanom i intenzivnom ibadetu; postu, namazu, učenje/slušanju Kur'ana, davanju zekata i sadekatul-fitra, druženju sa porodicom i džematom, slušanju vazova/nasihata, razmišljanju/promišljanju i što je možda najvažnije istigfaru - traženju oprosta (od grijeha) od Allaha dž.š.                                                                                                                                              

Upravo u ovoj činjenici nailazimo na važan trag o ramazanskom bogatstvu ponudâ za čovjeka ali i za čovječanstvo jer nas i Kur'an uči da je jedan čovjek ustvari cijelo čovječanstvo: 

مِنْ أَجْلِ ذَٰلِكَ كَتَبْنَا عَلَىٰ بَنِي إِسْرَائِيلَ أَنَّهُ مَنْ قَتَلَ نَفْسًا بِغَيْرِ نَفْسٍ أَوْ فَسَادٍ فِي الْأَرْضِ فَكَأَنَّمَا قَتَلَ النَّاسَ جَمِيعًا وَمَنْ أَحْيَاهَا فَكَأَنَّمَا أَحْيَا النَّاسَ جَمِيعًا 

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ Sura Maide, 32. ajet                            

Ramazansko vrijeme, sa postom koje ga posebno obilježava, omogućava čovjeku da postigne takvaluk - stanje svijesti u kojem je čovjek očišćen od grijeha i time oslobođen tereta koji mu ne dopušta da živi i djeluje na način koji je prirođen čovjeku, Božjem stvorenju sposobnom da pojmi sadržaje i procese u kojima se nalazi. 

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ ﴿١٨٣﴾ 

O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, (183), El-Bekare, 183. ajet                                                                                                                     

Nadalje, dok čovjek posti od hrane i pića koje su elementarne ljudske potrebe, on može barem djelomično razumjeti kako je svima onima koji su gladni i žedni, bez doma, kako je prognanicima, kako je onima koji su uskraćeni za blagodati koje mi često uzimamo zdravo za gotovo. U našim kontejnerima je puno bačene hrane, puno bačenog kruha i to nas rastužuje jer se time pokazuje nezahvalnost Bogu dž.š na blagodatima.                                                                        

koje ljudi čine su uzroci ljudske patnje i stradanja jer nas Kur'an podsjeća na to kroz kazivanja o prošlim narodima ali i Božjem obećanju da su posljedice grijeha teške za čovjeka i na dunjaluku a na Ahiretu još teže. Počevši od našeg praoca Adema a.s., pa do Sudnjeg dana, grijeh je bio i ostao teret koji čovjeka povlači za sobom i ne da mu da osjeti ljepotu fitreta, najboljeg i najljepšeg ljudskog oblika tj. Božjeg stvorenja. 

Poslanik Muhammed a.s. nas podučava iskonskoj mudrosti:                                                             

 ''Dobročinstvo je dobra narav, dobar ahlak a grijeh je ono što te u prsima tišti a ne želiš da to ljudi saznaju.'' (Muslim)                                                                                                                              

Dalje kaže Poslanik a.s.: “Kada čovjek počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna točka, pa ako se pokaje, okani ga se i Allaha zamoli za oprost, ona bude izbrisana, a ako uveća činjenje grijeha, uveća se i crna mrlja. Tako sve dok ne prekrije njegovo srce.“                                          

Grijeh dakle kod čovjeka prouzrokuje stanje nelagode i tjeskobe, vodi čovjeka u stanje tuge, depresije i žalosti  a to stanje je neprirodno i neizdrživo za čovjeka. Još veći problem predstavlja čovjekova pogrešna metoda popravljanja takvog stanja jer je očiti primjer ljudskog nepromišljenog postupanja to što grijeh i pogrešku ne ispravlja nego svoju situaciju još više otežava. Brojni su primjeri kako čovjek svoje stanje grijeha pokušava potisnuti ili barem privremeno zaboraviti pa se onda odaje udovoljavanju svojim nagonima/prohtjevima ili kur'anskom terminologijom kazano šehewatima - alkohol, droga, kocka, zinaluk i prostitucija, pohlepa, škrtost, zavist, egoizam/samoljublje... su samo neke od zamki u koju čovjek upadne upravo kao posljedica činjenja grijeha.                                                                                                            

U ramazanu imamo priliku da osjetimo kako Božja uputa i pomoć jesu zapravo lijek i put za čovjeka, za njegovu iskonsku prirodu. 

قُلْنَا اهْبِطُوا مِنْهَا جَمِيعًا ۖ فَإِمَّا يَأْتِيَنَّكُمْ مِنِّي هُدًى فَمَنْ تَبِعَ هُدَايَ فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ ﴿٣٨﴾ 

„Mi rekosmo: "Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputstvo dolaziti, i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati.“ El-Bekare, 28. ajet 

Stanje današnjih društava, posebice u situaciji kada se pitanje pandemije i posljedica te pandemije stavlja u svakodnevni fokus, upravo je primjer kako se čovjek osjeća nelagodno, zabrinuto, uznemireno pa i bespomoćno te se u takvom stanju rađaju još teži problemi i posljedice.                                                                                                                                        

Ramazansko vrijeme je prilika da čovjek odagna svoje strahove i nedoumice, da pobijedi svoj nefs i svoje strasti te da sigurno i stabilno kroči iskonskom stazom koja vodi pojedinačnoj i društvenoj sreći.                                                                                                                                                       

Jedan od razloga ljudske zabrinutosti danas i problema u kojem se cijeli ljudski rod našao  je upravo u tome što čovjek danas ne zadovoljava svoje stvarne potrebe nego svoje prohtjeve, ćejfovi i strasti. Kur'an nas i na to upozorava: 

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَـٰهَهُ هَوَاهُ 

„Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo“? Sura Džasije, 23. ajet 

 

Udovoljiti strastima je nemoguće i svjedoci smo pojava različitih ovisnosti koje imaju nesagledive posljedice za pojedinca i društvo. Ovisnost o alkoholu, drogi, kocki i sl. jesu pošasti ljudskog društva a od ovisnosti na kraju strada i sam ovisnik. 

Kao vjernici i postači, kao ljudi koji razmišljamo o životu i njegovim izazovima, razumijemo da smo ovisni samo o Allahu dž.š. i da je jedino ta ovisnost prirođena i korisna čovjeku. 

Zato nas ramazan podsjeća na naš iskon, na našu nevinost, na Ademovu a.s. neopterećenost grijehom i usudio bih se reći da nas ramazan podsjeća na Džennet. 

Poslanik Muhammed a.s. kaže:  

"Kada bi ljudi znali kakva dobra nosi Ramazan sigurno bi i moji sljedbenici zaželjeli da cijela godina bude Ramazan“.                                                                                                                                    U drugom hadisi šerifu Muhammed a.s. kaže:“ Ovo (ramazan) je mjesec koji vam je Allah naredio da ga postite, a ja sam vam pokazao kako ćete njegove noći provoditi u ibadetu, pa ko isposti taj mjesec i provede ga u ibadetu iskreno vjerujući u Allaha dž.š., i nadajući se  Njegovoj nagradi, izići će iz ramazana čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila“(hadis je zabilježio Ebu Davud) 

Čisti od grijeha kao djeca, mogli bismo tako razumjeti ove opise ramazana.                                                

Kada odemo u vrtić po svoju djecu ili unuke, svjedočimo radosti i bezbrižnosti koju djeca imaju jer su bez grijeha. Upravo zato su naša osjećanja u ramazanu tako posebna, profinjena i imaju posebnu vrstu naboja jer nas podsjećaju na nevinost, podsjećaju nas na to tko smo mi ustvari i gdje pripadamo. Insan je stvoren u Džennetu - mjestu izobilja i tamo pripada a naša ramazanska atmosfera nam dâ da barem ovlaš osjetimo miris dženneta.                                                                  

Vrlo važan segment ramazana, osim ovog osobnog duhovnog rasta, jeste i razvijanje društvene svijesti. Namaz koji se obavi u džematu, osim što ima veću vrijednost, služi i kao prilika za naše približavanje jednih drugima i jačanje međusobnih veza. Kroz džemat su urađeni nebrojeni hairli projekti i velika je blagodat biti dio svog džemata. Za sve nedoumice, sumnje i pitanja mi imamo adresu, svoju Islamsku zajednicu a znamo da kada se nađemo u nepoznatom mjestu, gradu ili zemlji prvo što insana ohrabri jeste da zna adresu na koju treba da stigne. To znači da čovjek nije izgubljen bez obzira koliko putovanje trajalo.                                                                                                   

Za ramazan vezujemo sadekatul-fitr i zekat koji opet tu svijest o potrebi drugog produbljuju.                                                                                                                                            

Ne može vjernik biti sâm, kvalitetno živjeti i raditi a biti izoliran od drugih jer to nije niti smisao života. Naš praotac, Adem a.s. nije mogao biti sâm ni u Džennetu gdje je sve imao pa kako mi da budemo, živimo i radimo sami na dunjaluku?                                                                                                  

Upravo sadekatul-fitr i zekat ukazuju na tu obavezu, da se osim za sebe, brinemo i borimo za drugog, pogotovo one koji su potrebni naše pomoći bilo koje vrste.  

Bajram se približava i osjećamo se i sretni i tužni istodobno; tužni jer se ramazan završava a radosni jer sa Bajramom svjedočimo da smo pobijedili svoj nefs i da se možemo nadati Božjem rahmetu i magfiretu. Na tragu ovog osjećanja, pokušajmo i mi biti međusobno takvi, iako bez rukovanja za ovaj Bajram, uputimo riječi pomirenja i milosti jedni drugima jer je to znak da nas je ramazan učinio boljima.                                                                        

Bajram šerif mubarek olsun! 

 

21.05.2020.g./28. ramazan, 1441.h.g. 

U Umagu, Elvedin ef. Posavljak