Panel diskusijom i druženjem žena i djevojaka u prostorijama Islamskog-kulturnog centra Zagreb, u petak, 1. veljače 2019. godine obilježen je Svjetski dan hidžaba. Okupljanjem džematlijki uz ovu prigodnu tematiku organizatori, a to su Islamska zajednica u Hrvatskoj sa svojim institucijama Centrom za kulturu dijaloga, Islamskom gimnazijom Dr. Ahmeda Smajlovića, Institutom za arapski jezik i islam i Medžlisom Zagreb, su doprinijeli osnaživanju i promociji uloge žena u našoj Zajednici i društvu općenito.

Panel je utjecao na rušenje predrasuda o hidžabu i potlačenosti muslimanke u islamu, s jedne strane,  kroz ukazivanje na svojevrsnu stigmatizaciju žene i uskraćivanje ljudskih prava, a s druge strane, kroz ukazivanje na ljepotu, unutarnji mir i divnu simboliku koju hidžab nosi sa sobom.   

Svjetski dan hidžaba prvi put je u svijetu obilježen 2013. godine i to na prijedlog Nazme Khan iz New Yorka, koja je prijedlogom poželjela potaknuti nemuslimanke da nose hidžab na jedan dan i dožive to iskustvo.

Više od 100 žena i djevojaka koje su se odazvale na događaj bile su ispred organizatora dočekane od strane Enise Botonjić i Elvire Omerović.

Gošće panela bile su inspirativne mlade žene čije priče su nadahnule i motivirale više od 100 žena i djevojaka naše Zajednice koje su sudjelovale u aktivnosti. To su bile: mualima Lamija Alili, znanstvenica Lejla Ferhatović Hamzić, gospođa Zrinka Hafizović, studentica i dugogodišnja volonterka IKC Zagreb, Adaleta Bečirović i učenica Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića i aktivistica, Mihana Hasak.

Gošće su govorile o svojim iskustvima nošenja hidžaba, dijelu identiteta koji za njih hidžab predstavlja, borbi s predrasudama koje postoje o hidžabu i općenito muslimankama, reagiranju okoline na njihovu odluku o nošenju hidžaba, izazovima nošenja hidžaba u radnoj sredini, fakultetu i školi, te o propisima vezanim za hidžab s teološke strane.  

Ovom prilikom organizatori se još jednom zahvaljuju na pričama i iskustvima koje su podijelile sa ženama i djevojkama naše Zajednice.

Nakon panel diskusije u koji su se uključile i gledateljice, uslijedilo je druženje u prostorijama Omladinskog kluba Zagreb te fotografiranje kao izraz podrške i solidariziranja s izazovima s kojima se susreću pokrivene žene u suvremenom svijetu.

U nastavku se možete upoznati s poviješću pokrivanja žena na ovim prostorima što je bio i uvodni govor moderatorice panela, Nejre Kadić Meškić. 

Živimo u doba koje je „drugačije od svega što smo ranije vidjeli“ (Giddens) stoga neki ljudi svoj mir i svijet pronalaze u različitim tipovima duhovnosti. Jedan od načina doživljavanja islamske duhovnosti jeste i pokrivanje. Pokrivanje kao takvo ne znači mnogo bez popratnih osjećaja, stanja i smiraja koji vjera unosi u ljudski život.

Odjeća je vjeran pečat povijesti i mnogih povijesnih epoha. Odjeća je prisno vezana za čovjekove poglede na svijet, za njenog identitet ili identitete, za njegova vjerovanja, nazore, ideologije, stremljenja. Odjeća je i poruka, govor svoje vrste, ona dijeli mnogo  toga čime zrači ljudsko lice ili šta mu snuje njegovo srce.

Prateći muslimansku na našim prostorima, od Osmanskog carstva pa do danas može se pratiti razvoj i trendovi u oblačenju žena koji uključuju i pokrivanje. U Osmansko vrijeme gradske žene prihvatile su, za izlazak na ulicu, običaj skrivanja, pokrivanja lica i oblačenja posebne odjeće koja se dovodi u vezu s islamom. Muslimanke na selu (kao i kršćanke) sudjelovale su u privrednoj proizvodnji i rijetko su skrivale lice od stranih osoba. Ako su to i radile, činile su to pokrivajući glavu i ramena velikom maramom (bošćom). Samo imućnije žene na selu, prilikom odlaska u grad, oblačile su feredžu ili zar kao dio gradske nošnje. Žene siromašnijeg imovinskog stanja i djevojke koje su stasale za udaju za izlazak na ulicu ogrtale su velike marame bošće kojima su pokrivale glavu, ramena i poprsje. Bogate djevojke, kao i one srednjeg imovinskog stanja, nosile su lahurli-šal. To je bio veliki šal, od veoma tankog vunenog kašmira sa jednobojnom sredinom i nježnim cvjetnim motivima, pastelnih boja. Lahurli-šal nosile su Bošnjakinje do kraja 19. vijeka, kada ulazi u modu nova vrsta šalova sa tzv. turskim motivima, češke proizvodnje (šerbetna marama). Zanimljivo je da su Jevrejke počele da nose lahurli šalove u vrijeme kada Bošnjakinje prestaju da ih nose.

Nošenje feredže vezuje se za islam i za sakrivanje lica. Međutim, zanimljivo je da su i kršćanke i jevrejke do sredine 19. vijeka pokrivale glavu i skrivale lice, jer nisu željele da izgledaju drugačije od svojih sugrađanki. Poznati etnolozi navode da feredža nije bila samo dio muslimanske nego i kršćanske gradske nošnje, s tim da su kršćanke prije napustile nošenje feredže, pod utjecajem zapadnoevropske mode, koju su one znatno ranije prihvatile od Bošnjakinja.

Umjesno feredže, u drugoj polovini 19. vijeka pod utjecajem carigradske mode, žene počinju nositi zar. To je odjevni predmet koji je u donjem dijelu nabran kao suknja a gornji dio se cijelom širinom prebacivao preko glave i ramena, dok je lice pokrivao crni veo zvani vala ili peča.

Prvi svjetski rat donio je djelomično prve pojave otkrivanja muslimanki ovih prostora, koje su u ratnim prilikama i u potrazi za osiguranjem materijalne egzistencije bile prisiljene da se zapošljavaju kao industrijske radnice. Sami uvjeti života bili su jači od tradicionalnih i vjerskih propisa, te odbacivanje zara i feredže kao simbola identiteta Bošnjakinja bila je neminovnost njihovog uključivanja u privredne tijekove. Tu su vidljive prve dileme u vezi sa otkrivanjem i njihovom sudjelovanju u javnom životu. Poslije Prvog svjetskog rata u građanskoj modi nastaju vidne promjene. Postojala je prilična neujednačenost oblačenja muslimanski na ulicama gradova, a pojavili su se i modni stilovi. Nakon Drugog svjetskog rata, nastavljena je nova faza u razvoju procesa emancipacije žena, posebno muslimanki. Međutim, trebalo je da prođu godine aktivnosti Antifašističkog pokreta žena da bi npr. Skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovina donijela Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. 1979. godine, ugledna književnica, umjetnica i filozofkinja, Melika Salihbeg Bosnawi je prva žena Bošnjakinja koja se nakon primjene Zakona o ukidanju zara i feredže pokrila, što je u intelektualnim krugovima izazvalo razne kontroverze.

Neposredno pred rat 1992. godine, kod jednog broja žena islamske vjeroispovijesti javlja se naglašena potreba za ponovno, odnosno prvo pokrivanje kose i glave, kako bi se preko odjeće javno izazila vjerska pripadnost. Ovaj pokret nastavlja se i tijekom rata, 92-95, kada ljudi u ratnom vihoru i strahotama nalaze smiraj u religiji i potrebi za vjerskom i nacionalnom identifikacijom. Stoga u procesu islamske obnove dolazi i do pokreta za ponovno pokrivanje. [1]

Nejra Meškić Kadić