Upala imana

"Onaj tko čini dobro, sebi ga čini..." (El-Džasije, 15)

Poštovani čitatelji, historija islamske civilizacije nepregledna je riznica duhovnih velikana, Božjih miljenika, pravednih vladara, ingenioznih izumitelja, posvećenika mudrosti, ali i despota, shizofrenika i samozvanih izbavitelja. Ukratko, svega na dunjaluku. Svega što je imanentno ljudskoj egzistenciji uopće, na svim stranama svijeta, jednako na Istoku koliko i Zapadu, jednako na Sjeveru koliko i Jugu.

Devijacije u vjeri i slijeđenje proizvoljnih interpretacija vjerskih istina ulaze u red, kako to efektno nazva jedan naš alim, upale imana. Detektiranje upalnoga agensa i njegovo izlječenje prioritet je zajednice koja se suočava s pojedincima nesvjesnim vlastitih bolesti, koje katkad izazivaju anomalije opasne po društvo. Uz uvjet da smo krajnje iskreni, na što nas vjera jednostavno obavezuje, najprije nam je reći sebi od kakvih je materijala sagrađen naš iman i koliko držimo do 6 zlatnih pravila vjerovanja (imanskih šarta). Kada se svatko od nas pogleda u zrcalo i prizna si što nalazi u vlastitim očima, tek onda nam je kazivati što vidimo u tuđim. U pravilu, nismo skloni biti iskreni prema sebi i najčešće pronalazimo balvane u tuđim, nikada u vlastitim očima. Dok patogeni organizmi kolaju našim tijelom, umišljamo da je naša riječ – neupitan govor istine, da je naš doživljaj vjere – sama istina vjere, da je naša žučaljivost i gorljivost od duhovnoga nadahnuća, a previđamo da smo isključivi i netrpeljivi prema mogućnostima drukčijega doživljavanja i vjere i vjerovanja.

Nemalo je primjera oko nas prostačkoga skrnavljenja čistog dina uime, tobože, njega samoga. Duboko nam je posumnjati u svrhu i smisao takvoga njegova zastupstva i lažne obrane, jer riječ je zasigurno o činu nedostojnom čistoće vjere, njene svevremenosti i od Tvorca dane joj snage i uzvišenosti. Islam je, naime, savršeni, do u tančine razrađen božanski program o kojem nas obavještavaju dva temeljna izvora – Ku’ran kao Božja Riječ i Sunnet, riječ i životna praksa Božjeg Poslanika.

Zašto onda dopuštamo sebi samovoljnu i izopačenu interpretaciju svetih vrela? Znamo do najmanjih pojedinosti kakav je bio naš Vodič, čovjek najčistijega morala i najplemenitije ćudi. Znamo kako je postupao, što je govorio, a što odšutio, od čega je odvraćao, a što preporučavao. Znamo kako se borio i koliko je vremena na sedždi boravio. Sve znamo, a kao da ništa ne znamo. Došao je kao milost svjetovima da donese radosne vijesti, da nas poduči nezamućenom monoteizmu koji će nam donijeti mir i spokoj. Obavezao nas je istinoljubivošću i pravednošću. Obavezao nas je potpomaganjem u dobročinstvu i bogobojaznošću. Obavezao nas je tolerancijom i milošću.

Pa jesmo li istinoljubivi i pravedni? Tolerantni i milostivi? Svjesni Božjega sveprisustva i sveviđenja? Odgovor naših dana jadan je i bijedan: uime lažne božanske pravde, uime lažnoga islama, uime lažnoga kalifata, uime lažnoga glasa ummeta, uime lažnih izbavitelja, uime lažnih prosvjetitelja i misionara – bešćutno se prolijeva muslimanska krv, spaljuju se žive ljude, dekapitiraju se neistomišljenici i nevjernici/"nevjernici".

I onda kažemo da slijedimo Božjeg poslanika Muhammeda, duhovnoga plemića od najčasnijega roda i najboljega insana od postanka čovječanstva?

Teško je povjerovati da ozbiljne duhovne bolesti nisu uzele maha u Kući islama. Još je teže naći alibi za takav raskorak između Poslanikove prakse i jednoga broja muslimana danas. Nerazborito je i pomisliti da islamu pripadaju beskrupulozni egzekutori i mučitelji staraca, žena i djece. I vjersku, i svaku drugu sablazan izaziva zastrašujući teror i hajdučija plaćenika i manijaka koji spaljuje sve pored sobom i mobiliziraju jedan dio neislamskoga svijeta na antimuslimanske i antiislamske akcije diljem svijeta. Potonji vide to što upravo žele vidjeti, a mi smo osuđeni gledati ono što ne bismo željeli ni u najgorim noćnim morama.

Mi gledamo kako se izopačuje naš nauk, kako se banalizira i bagatelizira univerzalna poruka mira, samilosti i razumijevanja, kako posljednjega Božjega Poslanika pretvaraju u karikaturu (ne čine to, dakle, samo propagandisti blasfemije, islamofobi i mrzitelji vjere po zapadnoeuropskim medijsko-novinskim bojišnicama), kako krivotvore njegove riječi i djela. Njihova interpretacija šerijatskih kazni, na primjer, duboko je nešerijatska, problematična, uska, ona ne uviđa zakonitosti ni prostora ni vremena, okamenjena je i bez kur’ansko-hadiskoga je pokrića. Tiranija i zlostavljanje, naime, nije, niti može biti u božanskoj naravi. Nikada nedužni ljudi ne smiju biti usmrćeni kako bi se demotiviralo neprijatelja, jedno je od nedvosmislenih islamskih načela, jer Poslanik je prema zarobljenicima bio samilostan i human. "On nije rušio kuće", nego, po riječima Ebu Sufjana, suvremenika i u to vrijeme ljutoga neprijatelja Poslanika i njegovih ashaba, "osvajao ljudska srca". Pregršt je primjera za to. Tobožnje iskonske atavizme i mržnje između svijeta islama i židovstva, na kojima se danas inzistira, u potpunosti pobija Medinska povelja koja u jednom od svojih članaka kaže da je židovsko vlasništvo njihovo neotuđivo pravo te obavezuje medinske muslimane i židove na "iskreno prijateljstvo, razmjenu dobrih savjeta, korektno ponašanje" i "da neće biti nikakva izdajstva među njima".

Upitajmo se stoga kako se boriti protiv napasti formaliziranoga uma koji ne može dokučiti supstancijalno, protiv bolesti plitkosti i banalnosti, protiv zuluma neoduhovljenoga koji se samo zakitio vjerskim ornamentima, a u biti je opasno bezbožan i, u strahu od drukčijega, militantan. Njegovo je znanje oskudno i valjda upravo zato sklono pretjerivanju i iluzijama.

Neprosvijećenost u vjeri opasnost je i za pojedinca i za zajednicu. Ono je slabo mjesto, upala koja prijeti organizmu u cjelini, ali i njegovim sastavnicama. Neispunjeni ljudi – gnjevni su ljudi. No, duhovno krivo oblikovani ljudi – atomske su bombe suvremenoga svijeta, jednako vjerničkoga koliko i nevjerničkoga (i nevjernikova negacija vjerovanja također je svjetonazor uobličen stanovitim duhovnim sadržajem). Samo ne znamo još gdje će te atomske na koncu eksplodirati. A mogu, ako ih šejtansko pomračenje obuzme, i lijevo i desno, i gore i dolje. Bilo gdje.

I zato nam je neumorno otkrivati i svim bićem živjeti vjeru, čitati znakove koji su u nama i oko nas. To i dobra djela put su izbavljenja od zablude i prevencija duhovnih bolesti.

dr. med. Gzim REDŽEPI predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb