Doba nepravde i nasilja

Moji robovi, Ja sam zaista zabranio sebi zulum i učinio Sam ga zabranjenim među vama, pa ne činite nasilje!” (Muslim)

Poštovani čitatelji,

neki se namjesnik pokrajine, kažu knjige, potužio časnom i pravednom kalifu, plemenitom Omeru, da mu valja u njegovu gradu zbog čestih neprijateljskih prodora sazidati nove i veće, čvršće i neprobojne zidine, na što mu mudri Omer odgovori: “Zaštiti svoj grad pravednošću i očisti njegove puteve od nasilja.”

Nema bereketa, a ni dobra u društvima kojima se vlada strahom i nasiljem. Bolesti i neimaština obično poharaju takva mjesta. Uostalom, na mnogim mjestima u Kur’anu upozoreni smo o tome: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti.” (Ibrahim, 42 i 43) Posljednjih dana ramazana obilježavali smo strašan genocid nad Bošnjacima srebreničkog kraja. U meni se tih dana nakupilo neke tuge, teške i ozbiljne, činilo mi se, za nekoliko života. Otiđoh u Potočare, na dženazu šehidima Srebrenice, Žepe i Goražda, insanima pogubljenim, molim lijepo, svidjelo se to čuti nekome ili ne, samo zato što su muslimani, najnevinijima od nevinih na pustom i čemernom dunjaluku tih srpanjskih dana 1995., a vratih se s osjećajem teške gorčine i frustriranosti. Svi pričaše o “atentatu” na osobu premijera, malo tko o elementarnom, školskom atentatu na istinu. Malo, neoprostivo malo je onih koji su se u našoj nezajažljivoj regionalnoj političkoj areni znali postaviti u toj otužnoj i medijski surovo zloupotrebljenoj priči. Opći dojam je da su bosanski muslimani bili tek puki statisti u prejeftinoj medijskoj manipulaciji. A jedan, jednako važan ako ne i važniji dojam, onaj u nama, je da smo ponovno “poraženi”. Oni koji nam tih dana čitaše etičke lekcije, zapravo vlastitim lažima i krivotvorinama maherski i podmuklo izuzeše sebe iz njih. I kad smo mislili da je tome napokon kraj dogodio se nemili scenarij o kojem ne želim potrošiti više ni riječi u ovom uvodniku (a inače bih imao što za reći).

Za vjernika, koji osjeća da ga Bog, Jedan i Jedini, vidi i kad on Njega ne vidi, put je jasan: za zlo koje činimo drugima ili koji ga nama čine bit ćemo pitani. Za zulumćare neće biti ni kamena ni stabla iza kojega će se moći skriti od strašne kazne Gospodara. Iako još uvijek šute o masovnim grobnicama i taje svoja zločinačka djela, naš i njihov Gospodar zna da su sve granice zla prelazili. Ostaje nam vjerovati da će Njemu kad-tad morati položiti račun.

Poštovani čitatelji, nije privid ni noćna mora, nažalost. Zbilja je teško biti optimist u današnjem svijetu. Zbilja se teško oteti nostalgiji za vremenima bezbrižnosti. Nesumnjivo živimo u dobu nepravde i nasilja, ili vremenima kad je, kao nikada prije toga, ili barem ne ovim intenzitetom, svijet postao bojno polje svakovrsnih mržnji i konflikata.

Zadnjih dana s televizijskog ekrana ne silazi slike ljudskog očaja. Rijeke ljudi bježe iz svojih zavičaja, iz ratom spaljenih domova ili pred terorom ISIL-ovih kanibala, dekadentnih pravovjernika. Mediji ih neutralno, suho i neemocionalno zovu migrantima, ali to su ranjene duše, ljudi koji bježe pred požarima što ih arhitekti rata protiv terorizma zapališe po Bliskom Istoku, Srednjem Istoku i Sjevernoj Africi. Zar je Zapad zaista mislio da će nakon potpunoga urušavanja stoljetnih država i društava, koje je poharao svojim vojnim intervencijama – u svrhu njihove tobožnje demokratizacije! – ostati zaštićen, u blaženoj nevinosti? Kakva iluzija, koju ćemo, u godinama koje dolaze, očito svi skupo plaćati! Sve je više nevoljkosti i besramnosti novinskih izvještača prema toj populaciji. Sve više njihovi komentari mirišu na prezir. Sjetimo se, počelo je s čuđenjem, pa je nastupila ravnodušnost i nebriga, da bi sada ništa drugo doli prezir postalo nešto poput štita nijemih svjedoka (ustvari lažne i samodopadne zapadne uljudbe!) prema nekoj tamo nižoj sorti ljudi. Već se diljem Europe grade rezervati za njih, ograđuje se žicom i podižu visoki zidovi. Sve više nas izvještavaju o policijskim akcijama na ilegalne migrante, a zapravo lovu na napaćene i ponižene ljude kojima smo zapalili kuće i koji traže kruh i dom. Tuga koja se vidi u očima tih ljudi naša je tuga, jer bi i mi, da nam netko zapali kuću, mogli biti na njihovu mjestu. Priča gladnog dječaka mogla bi biti priča moga sina, strah oca koji nadljudskim naporima već mjesec dana pješke prelazi šest država kako bi se spojio s obitelji za koju ne zna ni je li živa, mogao bi biti moj strah.

Sve smo to mi, ljudi, ni po čemu bolji ni uzvišeniji jedni od drugih, osim što su nam šanse nejednake.

U tom odsustvu jednakih šansi, vjerniku je uočiti temeljnu nepravdu i ispravljati je zbog svijesti o Bogu, o sebi, o drugome.

U Zagrebu, u hotelu “Porin” smješteno je 70-ak tih napaćenih Božjih robova. Ako kažemo da smo jednog od njih, tijekom ramazanskih mubarek dana, dobro upoznali na hafiskim mukabelama, i to našeg brata koji je deveti naraštaj hafiza u svojoj obitelji, onda se možemo nadati da je Allah, dž. š., spustio na naš džemat i Zagrebačku džamiju Svoj bereket i da nas je počastio osobitom pažnjom. On se zove Abo Silla, dolazi iz Senegala, odrastao je bez oca, devetu godinu se potuca po zemljama Balkana, a hifz je učio od svoga djeda, osmog hafiza iz loze obitelji Silla. Šira javnost hfz. Sillu mogla je čuti na ekranima HTV-a za bajramskog prijenosa iz Zagrebačke džamije, a naš je hafiz bio i na gradonačelnikovu iftaru u palači Dverce.

Osim što je Medžlis ove godine tijekom cijelog ramazana organizirao iftar i sehur za sve migrante iz Porina, i njima i našim džematlijama, zahvaljujući gradonačelniku Zagreba i gradskom ZET-u, omogućen je besplatan prijevoz prije i nakon teravije. Hvala im na tome, a hvala i vozaču ZET-a, gospodinu Dževadu, na strpljenju koje je pokazao da bi svaki naš džematlija bezbrižno došao u Džamiju, a nakon teravije vratio se svome domu. Dakako, najveća hvala svim džematlijama koji su svojim sadekatul-fitrom, zekatom i uplatama iftara pripomogli da nadmašimo očekivanja i zacrtani plan.

Neka je mir i spas Božji na vas!

dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb