Kada govorimo o sebi i našoj vjeri, važno je da stavimo u kontekst našu vjeru s poboljšanjem osobnog razvoja, ne samo na proučavanje knjiga o razumijevanju islama kao neke statične stvari, već na nešto što je primjenjivo i u ovim modernim vremenima.

Svi smo mi u procesu rada na sebi, svi smo u razvoju i stalno  mijenjamo stanja. Stanje koje  svi pokušavamo postići i prema kojem se razvijamo je stanje islama. To nije samo vjera u  koju dolazimo da učimo i pritom imamo  taj dublji odnos, već je stvarno  razumijevanje kako se to znanje može  utisnuti u naš proces razvoja.

Koncept prisutnosti je povezan sa dolaskom u stanje pokornosti i prisutnosti sa svojim Gospodarom. Koncept prisutnosti je povezan i sa namazom. Biti prisutan kako bi bismo se mogli  pokoriti onome što je u ovom trenutku.  Stvarnost postoji ovdje i sada, tako da ovaj pojam koji imamo o prošlosti i budućnost je nešto čime se bavimo zbog naše orijentacije na naše iskustvo i vrijeme, ali u zakonskoj stvarnosti ona postoji ovdje i sada. Često živimo svugdje drugdje osim ovdje i sada.

Stalno razmišljanje o nečemu u prošlosti zbog čega žalimo izaziva  tjeskobu a brinemo se o tome što će  se dogoditi u budućnosti i u stanju straha  živimo na različitim mjestima koja nam dopušta da budemo prisutni za ono što je ovdje s nama i ono što Allah stvara u svakom trenutku.  Možemo trenirati da budemo prisutni u Allahovoj stvarnosti i u konačnici to je povratak našoj pravoj prirodi, našem fitetu kao ljudskim bićima. Kao duša koja je trebala biti u stanju svjedočenja Gospodara

Ako se vratite u vrijeme kada su sve duše stvorene prije našeg postojanja u ovom životu, Allah je rekao   'Nisam li ja vaš Gospodar' i  svi smo mi odgovorili sa:  'Mi svjedočimo' i ovaj pojam šehid se često prevodi kao svjedočiti, ali  pojam svjedočenja je donekle pasivan i donekle kognitivan  jer možete svjedočiti koliko god često vjerujete u nešto ili ne, dok pojam osvjedočiti ima više karakter doživljavanja  onoga što je ispravno pa smo rekli šehid 'mi  svjedočimo', mi vidimo i doživljavamo  Allahovu stvarnost, Ne samo vjerujemo, ne samo da se kognitivno usklađujemo s razumijevanjem, već  svjedočimo ono što je stvarno.

Tako da je u suštini to prava priroda naše duše i ovo stanje islama je ovo stanje prisutnosti kako nema drugog Boga osim Allaha . Ono je cijelo vrijeme u nama samima, ali je rekriveno i ometeno Dunjalukom, svojim životima, k svojim poimanjem sebe,  koji nije povezan s ovom  dušom.

Tada dolazimo u stanje odvojenosti od ovog svjedočenja koje je pristuno u nama te je dostupno  u svakom trenutku. Načelno živimo iluziju odvojenosti od prave prirode.

Naša sposobnost da  budemo prisutni s Allahom stvarno je zasnovana na  našem stanju. Ne možemo u potpunosti  biti  prisutni sa Allahom i Njegovom  stvarnosti, jer Njegova stvarnost je mnogo veća od naše sposobnosti da je  percipiramo, ali ono s čime možemo biti u potpunosti prisutni je rad na sebi, što otvara vrata prisutnosti kod Allaha i otvara vrata ovom izvornom stanju svjedočenja. 

Stoga da bi PONOVNO SPOZNALI, moramo spoznati SEBE. Stoga je prvi korak u spoznaju sebe, spoznaja onoga sto je u našim srcima.. DUHOVNOG SRCA. Jer naš rad je zapravo otkrivanje koprene na našim srcima kako bi se mogli vratiti ovom izvornom svjedočenju. Ali prvo moramo biti prisutni s onim što je u našim srcima. 

Živjeti trenutak spoznaje je cilj. Doći do trenutka spoznaje, se postiže vježbom. Više o praktičnim alatima treniranja prisutnosti u epizodama koje slijede.