- U ZAGREBU, NA GROBLJU MIROGOJ, ODRŽANA JE DŽENAZA NAJSTARIJEM NAŠEM DŽEMATLIJI, RAHMETLI HADŽI-IBRAHIMU BUSOVAČI, PRVOM MUTEVELLIJI ZAGREBAČKE DŽAMIJE -

Kad prođemo kroz aleju mirisnih lipa na putu do Zagrebačke džamije, kad nam zamiriše behar iz džamijskog voćara, prisjetimo se da je to i ideja i djelo našeg Rahmetlije hadži-Ibrahima, rekao je muftija Ševko ef. Omerbašić koji je predvodio dženazu našem najstarijem Džematliji. Evo što je muftija Omerbašić rekao na dženazi:

„Poštovana obitelji rahmetli Hadžije, poštovana braćom i sestre,

Svevišnji Allah džele šanuhu u časnom Kur'anu kaže:

Allah je taj koji vas stvara, a zatim vam smrt šalje, i neki od vas duboku starost dožive, toliko duboku da se ne sjećaju ničeg iz života. Allah sve znade i u svemu je moćan.

S ovoga svije odlazi zasigurno najstariji džematlija zagrebačke Islamske zajednice, naš cijenjeni Hadžija kako smo ga običavali zvati. Rahmetli hadži Ibrahim Busovača bit će upamćen po mnogo čemu, jer je svoj dugovječni život utrošio na opće dobro Zagrebačkog džemata.

Još kao danas se sjećam kada smo nakon pedesetak godina izvanrednih napora počeli pripreme za izgradnju Zagrebačke džamije, hadžija je bio organizator zapuštenog zemljišta kako bismo mogli pripremiti polaganje kamena temeljca.  Bio je jedan od najistaknutijih članova Odbora za izgradnju Zagrebačke džamije, premda je imao više od šezdeset godina; neumorno je radio ne štedeći se.

Iz zahvalnosti za njegov pregalački i nesebičan doprinos izgradnji Zagrebačke džamije postao je, jednoglasnom odlukom svih u Odboru i Džematu, prvi mutevellija, što se drži jednom od najvećih časti laičkog dijela Zajednice. Njegova je uloga bila da džamija u svakom trenutku bude u službi Svemogućega i funkciji zbog koje je građena. On je svoju časnu dužnost najozbiljnije shvaćao i obavljao je na najveće zadovoljstvo svih nas.

Džamija je u doba njegova uredovanja odavala  pravu sliku kako objekti njenog ugleda trebaju funkcionirati. Hadžija je bio mutevellija džamije sve dok su mu to fizičke mogućnosti dopuštale. Za to vrijeme njegova je ideja, i realizacija, bila da okoliš najljepšeg muslimanskog objekta na prostoru bivše države bude ozelenjen sadnicama voćaka i alejom lipa. Mi koji smo znali da je to njegovo djelo, kad god prolazimo alejom mirisnih lipa prisjećamo se da je to njegovo djelo, da je to njegov doprinos ljepoti Zagrebačke džamije.

Hadžija Ibrahim bio je, zajedno s hadži Mustafom Plićanićem, jedini iz Zagreba i Hrvatske koji su otišli na hadž automobilima, putem dugim nekoliko tisuća kilometara. Rijetko se tko, inače, upuštao otići na tako dalek put automobilom, i to u doba kad je sigurnost putova bila na najnižoj granici. I to je dokaz koliko je bio gorljiv vjernik.

Dok sam još radio u Mešihatu hadžija Ibrahim dolazio je svakodnevno u Tomašićevu na podne-namaz, bez obzira kakvo je bilo vrijeme. Tih smo godina razgovarali da bismo mesdžidu u Tomašićevoj odredili neke druge namjere. Tada je hadžija Ibrahim tražio da mesdžid ostavimo u njegovoj prvotnoj funkciji, sve dok on bude mogao dolaziti na namaz. Nisam imao hrabrosti ne poslušati ga, dobro znajući brojne njegove doprinose razvoju našeg Džemata. Koliko li sam samo puta nudio da ga povezem u Mikulićevu, ali on je uporno odbijao i odlazio doma Schlosserovim stubama.

Nakon moga odlaska u mirovinu Hadžiju nisam viđao, jer je već bio na izmaku snaga i zadnji put kad je došao na bajram-namaz susreli smo se u imamskom uredu.

Njegov je život bio, pokraj radosnih trenutaka i vrlo bolan. Na Ahiret je otpratio isprati sina i kćer. Tu je tragediju hrabro podnosio. Jednom prigodom, čekajući u Tomašićevoj podne-namaz, pitao sam ga kako se nosi s tom roditeljskom tragedijom? Rekao mi je da samo on i njegova hanuma znaju kako tu bol podnose.

Zbog svega rečenog i onoga drugog nerečenog, trebalo je na njegovoj dženazi reći o kakvom se čovjeku i muslimanu radi.

Nema više najstarijeg člana našeg Džemata, dobrog i plemenitog hadži Ibrahima Busovače. Iza njega su ostala brojna vrlo vrijedna djela. Zato, braće i sestre, kad god dolazimo džamiji i prolazimo hladom lipa, sjetimo se rahmetli Hadžije, jer je to njegova ideja i djelo, kao i brojno raznovrsno voće posađeno okolo džamije. Muhammed, alejhis selam, jednom je prigodo rekao da umrlog na Ahiret prati rodbina, prijatelji i njegova djela. Nakon dženaze svi se vraćaju životu, a za njim ostaju samo njegova djela. Sudeći po onome što je radio Hadžija za ovoga života, ostala su mnoga dobra budući da je živio je u skladu s islamskim odredbama.

Njegovoj supruzi, Sadeti-hanumi, sinu, unuku Vedadu, praunucima i rodbini naša iskrena sućut i molba Svevišnjega da ga nagradi dženetom za sve što je činio na čast svoje vjere, Zajednice i društva.“

Nakon što smo halalili rahmetli hadžiji Ibrahimu Busovači proučili smo Fatihu i njegove zemaljske ostatke ispratili na Ahiret. Evo i fotografija s dženaze našem uglednom i dragom Džematliji.